Nakon studija, radio je na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu a potom je osnovao i institut gdje i danas predaje svoju jedinstvenu tehniku sviranja klavira. Međutim, kako kaže, najponosniji je na to što se oženio Srpkinjom. U razgovoru za Jutjub kanal “Attic life podijelio je kako izgleda život u Srbiji za jednog Kanađanina, kako mu je učenje srpskog jezika promijenilo način razmišljanja ali i kako je pronašao slobodu baš u ovoj zemlji.
“Srbi na svijet gledaju drugačije”
Kada je riječ o jeziku, priznaje da je tek nakon učenja srpskog ukapirao koliko sam jezik može formirati čovjekovu dušu.
– Toliko jezik formira dušu naroda. Srpski mentalitet kao i razmišljanje nije toliko linearno. Plus taj famozni “inat”, nemaš američku riječ za to, ali to je toliko duboki pojam. Srbi stvarno gledaju svijet drugačije – kaže Alan koji objašnjava da mu je najteže tokom učenja srpskog jezika bila frustracija sa kojom se susretao, jer se, kaže, u početku u većem društvu, osjećao kao malo dijete koje ne zna da priča.
“Srbi znaju da odmaraju i da uživaju”
Kao najveći kulturološki šok, priznaje da mu je bila činjenica da Srbi znaju kvalitetno da odmore.
– U Kanadi imamo kućicu na selu, zvano Kepek, ostrvo Princa Edvarda. Na srpskom se zove ‘Put za Ejvoni’. Mala zajednica koliba od 50 koliba, i u njih 20 je moja rodbina. Kada je ljeto, tu se zabavljamo svi skupa. I to je to, vratimo se svojim poslovima. Međutim, kada sam stigao ovdje, poslije nekog vremena sam shvatio je Srbija kao Kepek, ali tokom cijele godine. Ovo je njihov život, nije samo vrijeme kada je odmor. Srbi uvijek imaju vremena za kafu, znaju da odmaraju od posla i uživaju”, govori on te dodaje da je za njega, kao Kanađanina sa radnom etikom to bio poprilično veliki šok.
– Mislio sam da su lijeni, međutim ne, oni nisu lijeni, oni samo znaju da postoji određeni ritam u kom živiš civilizovan život – dodao je on, piše Blic.
“Žao mi je što to ranije nisam shvatio”
Posebno mu je, objašnjava, zanimljiva porodična tradicija koja mu takođe u početku nije bila najjasnija a tiče se trenutka kada novorođenče dođe u kuću.
– Znao sam da kupanje bebe uveče znači da će ona uskoro ići na spavanje, međutim, ovdje u Srbiji taj proces je dio nekog rituala. Majka i otac se okupe, uživaju sa svojom bebom, uživaju u kupanju i igranju sa njom. To je prava i snažna tradicija. To je trenutak vezivanja. A ja sam tada bio samo jedan glupi Kanađanin pretrpan poslom, pa sam svojoj ženi znao da kažem ‘OK, okupaj ti dijete, ja imam posla’. Ona je to prihvatala, ali ja se ipak danas kajem što sam to sve propustio. To je jedna srpska tradicija koja je jako dobra – govori on.
Na pitanje, da li ga Srbi ipak malo drugačije gledaju od kada je postao i srpski zet, on odgovara.
– Da, svakako se ophode super prema meni, oni vole Kanađane, ali kad čuju da sam i srpski zet, e to je već pravo oduševljenje. Odmah bude ono ‘a pa ti si Srbin'”, govori on s osmijehom na licu.
“Ovdje sam pronašao slobodu”
Kao najbitniju stvar koju je pronašao u Srbiji, pored ljubavi, jeste sloboda.
“Sloboda. Kada sam došao ovdje, mnogi su mi rekli da će mi Srbija dati sve što poželim i istina je. Našao sam se pod posebnim okolnostima i jasno mi je zašto mnogi žele da odu, svi smatraju da nema mnogo mogućnosti ovdje. S jedne tačke to zaista i izgleda tako, međutim, kao stipendista u toku mladosti, kada sam došao, imao sam slobodu da radim i da stvaram ovdje šta god poželim, a tu slobodu imam i dan danas. Tako da, jeste, možda ovdje plate nisu najbolje ali ne postoji zemlja u kojoj imate toliko vremena kao ovdje, a vreme je najvrijednija sirovina – govori on.
Otkriva da zna veliki broj ljudi koji su se preselili iz Kanade u Srbiju i da je veliki broj njih na kaju i odlučio da ostane ovdje.
“Odvratno je bilo biti pod tim bombama”
Kao Kanađanin koji je tokom bombardovanja 1999. godine bio u Srbiji, priznaje da je bio pod velikim pritiskom – a to je shvatio kada se u toku svoje turneje vratio za Njujork.
– Bombardovanje je počelo 24. marta a ja sam 29. već bio u vozu za Budimpeštu – nevezano za cijelu situaciju, svakako sam morao da idem jer sam imao koncert u Njujorku. Međutim, kada sam prešao granicu vozom… samo sam shvatio koliko sam bio pod pritiskom i tenzijom sve vrijeme. Odvratno je bilo biti pod tim bombama. Znaš da si dijelom bezbjedan jer su bile poprilično precizna gađanja ali stravična tenzija koju smo svi osjećali bila je tu. Sjećam se koliko me je sustiglo sve kada sam prešao granicu – prisjeća se on, dodajući da je u Americi i Kanadi ostao sljedeća dva mjeseca – međutim, sada žali zbog toga:
– Mnogo je gore kad one koje voliš gledaš iz daleka, nego kada si sa njima u centru dešavanja, ma bilo kakva da su ona. Kada sam se pozdravljao sa prijateljima, uobičajeno sam rekao ‘vidimo se uskoro’, ali mi je jedan prijatelj Igor uzvratio sa: ‘ako budemo mogli’. Tada sam pomislio ‘ma daj, šta to priča’ a onda je u sljedećem trenutku grunula bomba. Toliko je eksplozija bila jaka da nisi mogao da znaš da li je na kilometar od tebe ili je jako daleko. Tako da sam tada shvatio da je u pravu”.
“Čovječe, ovi ljudi su toliko potisnuti”
Danas, nakon gotovo 35 godina života u Srbiji, kada ode za Kanadu, ima samo jednu misao.
– Čovječe, ovi ljudi su toliko potisnuti, šta se ovo dešava? Napeti su kao da imaju pampur u ustima. Izbaci ga pobogu! A onda nakon dva tri dana, to je to, kući sam, svoj na svome – govori on.
“Više sam Srbin nego što to mislim”
Kao neko ko poslije toliko godina ima dvojno državljanstvo – kanadsko i srpsko, na pitanje da li se više osjeća kao Kanađanin ili kao Srbin, iskreno priznaje:
– Moram da kažem da se i dalje osjećam kao Kanađanin. Nema sumnje, živim u Srbiji, čućete me da pričam srpski, družim se, razumijem srpsku kulturu, ali se osjećam i dalje kao Kanađanin. Međutim, ljudi sa kojima se družim mi uvijek kažu: ‘Alane, više si Srbin nego što to misliš’. Ja to ne vidim, ali oni to vide. I ako je to istina, meni odgovora, jer onda to znači da sam konačno izašao iz kanadske ludničke košulje – zaključuje on.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu