Mnogi ljudi se pitaju da li je u redu da se pravedni i uzorni hrišćani muče u životu, dok nekim grešnim ljudima koji ne prezaju ni od čega i nemaju jasne grabnice, sve ide od ruke.
Često se ljudi pitaju da li je u redu da pojedinci žive raskalašnim načinom života, da lažu, kradu, ulaze u poroke i odriču se vjere, pa se na kraju ovozemaljskog životnog puta pokaju i odu u raj, pa prođu isto kao ljudi koji su se držali vjere i odolevali iskušenjima.
O ovome je govorio i otac Rafailo. Poslušajte njegove riječi.
“Onaj koji trpi Hrista radi, dobija blagodat”.
“Pravednicima se nevolje daju da još više uznapreduju, a grešnicima se nevolje daju radi očišćenja. Grijeh se ne čisti bez nevolje.”
Otac kaže ako je u pitanju teški smrtni grijeh, kao npr. čedomorstvo, ne može se to samo ispovijediti, jer pokajanje podrazumijeva očušćujuće trpljenje nevolja, a u tim nevoljama koje se dopuštaju na grešnika, daje mu se mogućnost da se očisti.
“Ispovijest je više buđenje svesti da smo pogriješili i da tražimo pomoć i oproštaj. U tajni ispovijesti pokajniku se daje snaga, tj. oproštaj u vidu zaloga i snaga da izdrži epitimiju, ne možda konkretno izrečenu, ali sigurno će bogom biti data da istrpi do kraja. To je pokajanje. I ta nevolja, ona nije samo poželjna, nego spasonosna.”
Otac Rafailo kaže da ima razlike kada Bog da muku pravedniku i kada je da grešniku, piše Stil Kurir.
“Muka pravednika podstiče i još više proslavlja, a kad je čovjek “pogan”, onda mu se daju posebna iskušenja koja treba da slome njegovu gordost. Obično su jako teška, naporna i ne može niko da ti pomogne jer ih je Bog dopustio. Ni svetac. Džabe se “pogan” čovjek moli, mora da ćuti i trpi. Obično ta epitimija traje dok se duh ne skrši, gordnost potpuno ne raznese i dok čovjek ne zajauče, ali molitveno, da mu se sa jaukom i molitva čuje. To je težak proces, teška terapija, ali je spasonosna. Svaka druga varijanta ne dovodi do spasenja. Ali ako čovjek pređe granicu i uđe u zonu duhovno mrtvih, nesposobnih za pokajanje (to ne mjeri čovjek nego Bog), on digne ruke od takvog čovjeka, pa se u narodu kaže Od njega je i Bog digao ruke.”
Kad vidite da loš čovjek svašta radi, loše misli, govori i djela, od takvog se treba maći. To je već ozbiljno zatrovana zona i božijeg blagoslova nema, Bog se povukao. A kada vidite da dobroj duši pomalo loše ide, znajte da je Bog svoju ruku spustio na njega, da se iscijedi sav gnoj dobrog, iz duše, iz kostiju i to su obično bolni procesi, ali ne treba zažaliti, jer će njima zasigurno doći dobro, kako na ovom, tako i u zagrobnom životu. Životne borbe nas izbavljaju iz vječne muke. To što pretrpi čovjek u ovom životu, to je miran san u odnosu na ono šta bi ga čekalo na mučnu vječnost.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu