Ljubiša Buha je bio vođa surčinskog klana, prvi svjedok saradnik u Srbiji kada je sarađivao sa tužilaštvom u slučajevima protiv pripadnika zemunskog klana i optuženih za ubistvo premijera Zorana Đinđića. Čume je u prvi plan izbio nakon ubistva Zorana Šijana, koji je bio u to vrijeme jedan od najistaknutjih članova surčinskog klana, iako se za njega odavno znalo.
U ekipu je primljen i jedan niski čovjek iz sela Gajtan, Dušan Spasojević Duća. Svoju karijeru je počeo kao Čumetov pomoćnik, pa i vozač, ali se Duća pokazao dobar u preprodaji droge.
Bavili su se trgovinom narkotika, švercom duvana i benzina, ubistvima, iznudama, otmicama, oduzimanjem motornih vozila i vraćanjem ukradenih automobila za novac. Najpoznatiji su po krađi i trgovini ukradenih automobila. Smatrali su ih “gospodarima auto mafije Balkana”. Međutim, u jednom trenutku dolazi do razlaza i Spasojević se osamostaljuje i formira takozvani zemunski klan.
Raskol u podzemlju
Najveći i najkrvaviji raskol u podzemlju dogodio se cijepanjem surčinskog klana čiji je vođa bio Ljubiša Buha Čume. Njegovi dotadašnji vojnici Dušan Spasojević Šiptar i Mile Luković Kum odmetnuli su se od njega i napravili zemunski klan, koji je munjevito preuzeo primat u trgovini drogom, a to je obilježeno kravom eliminacijom konkurencije na beogradskim ulicama. Takozvani zemunski klan nastao je u beogradskoj opštini Zemun, a ova organizacija je u narednom periodu postala toliko moćna, da su imali ogroman uticaj ne samo na dešavanja u svijetu kriminala, već i na procese u političkom životu Srbije.
Klan je u početku imao dva člana, to su bili Dušan Spasojević zvani Šiptar i Mile Luković zvani Kum. Klan se u početku bavio sitnim kriminalom krađom automobila i prodajom narkotika. Moć klana je iz dana u dan rasla, povezanost policije i kriminalne grupe je funkcionisala jako uspješno. Poznanstvo sa Miloradom Ulemekom Legijom je zemunskom klanu dalo još veći autoritet i moć. Glavni član zemunskog klana je novac dijelio članovima u zavisnosti od toga koliko je ko doprinio uspješnosti operacije.
Navodno, do cijepanja surčinskog klana došlo je početkom 2001. godine, kada je Čume okupio jezgro svoje kriminalne grupe i saopštio im da poslije rušenja Miloševića, u kome je ova ekipa učestvovala na strani demokrata, neće se više baviti kriminalom, nego će sav svoj novac legalizovati kroz privatizacije.
Čume im je objašnjavao koji će poslovi biti najunosniji, i u kojim bi privatizacijama trebalo učestvovati, navodeći, između ostalog, i kupovinu poljoprivrednog zemljišta i stočarskih zadruga. Kruži priča da je Mile Luković Kum tada pobjesnio i odbrusio Čumetu: “Mi da ti čuvamo krave, nećemo!”
Čume, je prema svim policijskim saznanjima, nesumnjivo bio prava odskočna daska Spasojevićeve družine.
– Postojao je samo jedan mafijaški bos, a to svakako do 2000. nije bio Spasojević. Postojao je samo jedan važan kriminalni centar, ne Zemun, nego Surčin. Postojao je samo jedan čovjek koji je povezivao kriminalce, privrednike, policajce, sudije i političare, a to je bio Čume. To su znali svi u ovoj zemlji, ali su se pravili blesavi – govorili su o Čumetu.
Spasojević i Kum odbili su da se legalizuju pare, napravili su svoje tvrđave u Šilerovoj u Zemunu, i zajedno sa Miloradom Ulemekom Legijom, komandantom JSO, krenuli u obračune sa surčincima koje je Ljubiša Buha samo pukom igrom sudbine preživio.
Svojim podređenima Spasojević je određivao zaduženja na dnevnom nivou, praktično su imali radno vrijeme, a između ostalog im je zabranjivao da odlaze s porodicom na more, da najbližima poklanjaju skupe poklone, neprestano ih je nadzirao, kontrolisao kontakte, međusobno ih svađao, prijetio im, surovo ih kažnjavao.
Prema svjedočenju članova klana, od 1996. godine Spasojević je s najbližim članovima bande svakodnevno dolazio u Čumetovu “Kotobanju” u Surčinu. Tokom vremena Spasojević je preuzeo sve kriminalne kontakte koje je Čume imao i zadržao ih za sebe.
Neposredno pred objavljivanje međusobnog rata krajem 2002. godine, Spasojević je od Buhe već preoteo i veze u pravosuđu, policiji i politici. Krijući se u Slovačkoj poslije pokušaja Legije i Spasojevića da ga likvidiraju, Čume, u nevjerici zbog svega što mu se događa, pred policajcima kojima daje iskaz često ponavlja: “Ja sam njima sve učinio, sve sam im obezbjedio, sve sam im u životu dao. Da se okrenu protiv mene?!”. Bila je to Čumetova rečenica koja je vjerovatno bila i okidač za kobno uključenje u televizijski program.
U tom uključenju spominje se i potjernica koja je raspisana za njegovom ženom Ljiljanom Buhom, iako je nastojao da je zaštiti, nije mu bilo uzvraćeno istom mjerom.
Otrovala ga Ljiljana Buha?
Maja 2002. godine Čume je primljen na VMA bez svijesti i pulsa, sa srčanim zastojem koji je toliko dugo trajao, da je proglašen medicinskim fenomenom. Bio je otrovan i klinički mrtav, međutim, poslije reanimacije vratio se u život, a ustanovljeno je da su njegovu tadašnju suprugu Ljiljanu pripadnici zemunskog klana ucjenjivali, te da ga je ona trovala.
Ljiljana Buha oslobođena je 2014. godine u Višem sudu u Beogradu optužbi da je pokušala da ubije nekadašnjeg muža. Njoj se na teret stavljalo da je 2002. godine, po nalogu vođe nekadašnjeg zemunskog klana Buhi u piće sipala nepoznatu supstancu, u namjeri da ga otruje. Sud je, međutim, tada utvrdio da takve optužbe nisu dokazane.
– Nema dokaza da ste izvršili to krivično djelo – rekla je sudija Slavica NIkolić 2014. godine i objasnila da nije utvrđeno da je Ljiljana Buha mužu sipala otrov u piće, jer je u njegovoj krvi tada pronađen sam lijek koji nema tako opasno dejstvo.
Pokušan prvi atentat
Na Buhu je 3. avgusta 2002. godine u dvorištu firme “Komgrap – Dinara” pokušan atentat, kada je ubijen njegov tjelohranitelj Ivica Nikolić, a Čume je opet imao sreće jer se napadaču, koji ga je držao na nišanu, u trenutku kad je htio da ga likvidira, zaglavio metak u cijevi.
Krajem te godine, u decembru 2002. godine Čumetovo preduzeće za asfaltiranje puteva “Difens roud” dignuto je u vazduh, u trenutku kad je on došao u sjedište firme. “Difens roud” dignut je u vazduh sa 33 kilograma plastičnog eksploziva. Ubistvo Buhe su planirali Dušan Spasojević i Milorad Ulemek Legija.
Pokušaj likvidacije u Ankari
Čume se krajem janura 2003. godine pojavio u ambasadi Srbije i Crne Gore u Ankari. Prethodno je na bizaran način preživio pokušaj likvidacije u Istanbulu u režiji njegovog dojučerašnjeg najbližeg saradnika Dejana Milenkovića, zvanog Bagzi, koji je kasnije svjedočio protiv zemunskog klana.
Turski rum servis je uvijek kasnio, a tog jutra je čuo kucanje na vratima prilično brzo u odnosu na prethodne dane. Čume je u momentu shvatio da je pred vratima neko drugi, a ne konobar. Odmah se dao u bijeg. Bio je u pravu, jer je na vratima njegove sobe stajao Bagzi. Dokopao se automobila i odvezao se do Ankare gdje je nasilno upao u ambasadu i tražio da ga zaštite.
Buhi je glavu spasao instinkt. Danima je boravio u tom hotelu i svakog jutra je imao mali ritual. Ustajao je u isto vrijeme, tuširao se i potom naručivao da mu donesu doručak u sobu. Kad je posluga u sobu koja uvijek kasni stigla prije vremena, Čumetu je bilo jasno da mora da bježi.
Prve zvanične iskaze kao potencijalni svjedok saradnik Buha je tužilaštvu dao upravo u Slovačkoj. Specijalni tužilac za borbu protiv organizovanog kriminala Jovan Prijić je išao u Slovačku da sasluša Buhu. U dva časa ujutru 11. marta 2003. godine, tužilac se vratio u Srbiju sa potpisanim iskazom Ljubiše Buhe Čumeta.
Status zaštićenog svjedoka
Početkom 2003. policija upada u Tržni centar “Kotobanja” u Surčinu, sjedište Buhinog klana. Policija u lokalima, čiji su vlasnici 12 osoba, među njima i Buha, pronalazi drogu, oružje i sistem interne televizije. Poslije ovog upada, Ljubiša Buha javno progovara o zločinima Zemunaca i kriminalnim aktivnostima u beogradskom podzemlju. Pokušao je preko medija da se oglasi sa svojom verzijom istine.
Buha je imao sve uslove da dobije status zaštićenog svjedoka, jer je veoma značajan i njegova uloga u razotkrivanju zlodjela Zemunaca.
Lideri zemunskog klana Milorad Luković-Legija, Dušan Spasojević-Šiptar i Mile Luković-Kum, kada su čuli da je Buha zaštićeni svjedok, raspisali su za njim potjernicu u kriminalnim krugovima. Za živog ili mrtvog Čumeta su nudili 1.000.000, a na međunarodnoj potjernici Surčinac je vrijedio 5.000.000 evra.
Ali, ova akcija Zemunaca nije uspjela, pa su Čumeta pokušali da diskredituju na sve načine. Lansirali su priče o njegovim kriminalnim aferama, a čak su govorili da ide u Hag da svjedoči protiv Legije. Nakon svega, Čume je označen kao “cinkaroš”, a to i nije najgora titula koja mu je dodijeljena. Ipak, od onoga što beogradsko podzemlje pamti ostaje mnogo više od toga, piše Mondo.
On je 19. aprila 2004. godine, kada se pojavio na sudu kao svjedok saradnik, zahtijevao da javnost bude isključena. Koliko je poznato govorio je o ubistvima, otmicama i trgovini narkoticima zemunskog klana, dok o samom ubistvu premijera Đinđića nije “mnogo znao” , jer je u to vrijeme već bio u sukobu sa zemuncima.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu