Rođena u Krajini pred kobnu 1995. godinu bila je primorana da prebjegne sa svojima. Prije toga ju je majka ostavila, pa je odrastala samo sa ocem, babom i dedom. Sad živi sa svojom familijom okružena zidovima punim buđi i prozorima krpljenim sunđerima. Ali, sreća je možda ipak čeka.
– Moji školski dani nisu bili loši. Baba i deda su uvijek bili tu, kao otac i majka. Sve dok nisu umrli… Teško je prisjećati se svega. S nepunih 18 godina upoznala sam njega. Dalibora. Ja sam putovala na praksu za poslastičare, a on je bio kondukter u autobusu, to je radio od kad je došao iz Berana. Sve je ispalo tako spontano… – priča Milena kako je započela život i porodicu sa mužem.
U njihove živote brzo su stigli Ognjen (13), Uroš (10), Vasilije (8), Filip (7) i na kraju, kako kažu njihova princeza Mika (4).
– Pitaju me šta će ti toliko djece? Ja ih podižem, oblačim i brinem sve o njima. Da mi nije lijepo u braku i da se ne slažemo ne bi ni bilo toliko djece. Imali, nemali, mi ćemo za njih da stvorimo koliko god se može. Počela sam raditi u marketu, a Dalibor vozi mlijeko i jogurte za jednu mljekaru. Plate su nam minimalne, a opterećene su i kreditom koji sam digla za drva, šporet, djeci za školu i neke osnovne stvari. Zato on i privatno radi limariju, visi svaki vikend po krovovima, samo djeca da ne budu gladna i pocijepana – priča ova žena za organizaciju Srbi za Srbe koja je odlučila da im pomogne u njihovoj teškoj situaciji.
Kako kaže, dugo su živjeli kao podstanari. Kuću u kojoj su bili u Obrenovcu 2014. godine odnijela je poplava. Sada žive u Banjanima kod Uba.
– Kuća nikad nije završena, pa živimo skučeno u dvije sobice. U ovoj prostoriji spavamo suprug, Mika i ja, a u drugoj na jednom krevetu njih četvorica. Ovdje sve radimo – spavamo, ručamo, oni završavaju domaće na smjenu jer nemaju mjesta… Sređivali smo mi to koliko smo mogli, krečili više puta, ali ne vrijedi, ogromna je vlaga i izjeda sve. Potrebno je ozbiljnije ulaganje za koje nemamo mogućnosti jer sve što zaradimo ide za život – kaže ona.
Vodu nemaju, odjeću čuvaju po džakovima
Najveći problem je to što nemaju vodu već godinama. Uzimaju od komšija, nekad im dotjeraju cisternu, ali sve je to nedovoljno.
– Da imam vodu, mogla bih makar neku baštu držati. Imamo bar kokoške zbog domaćih jaja i jednu patku s kojom se naš sin Uroš, vjerovali ili ne, druži taman kao da su najbolji drugari. Kako se oni razumiju međusobno to je čudo jedno. Dobra su djeca generalno, hoće sve da pomognu. Jedino Vasilije što ima alergijsku astmu. Kad ga uhvati to gušenje, kad više ne može da diše, mora da ide ili u Hitnu pomoć ili u Dom zdravlja, da primi injekciju. Možete misliti kako utiče ovolika vlaga na njega, a plašim se i za drugu djecu. Imamo samo ovaj prastari inhalator. Voljela bih i da imaju više ormara jer ovako im čuvamo garderobu po džakovima – priča ova majka.
Kaže na kraju samo ovo:
“I eto. S jedne strane, mi smo složna i skladna porodica koja ne sjedi skrštenih ruku, a s druge strane stvarno je jako teško. Mnoge oluje tutnje mojim životom već 30 godina, voljela bih bar moja djeca kad bi mogla da imaju neko bezbrižnije djetinjstvo. Ako ne po jedan, makar po dvojica da spavaju zajedno. Ne žale se oni svakako, navikli su”.
Pomoć ipak stigla
Milena je kroz suze ispričala dijelove svoje životne priče. Kako je rekla ne zna ni kako je čula za Humanitarnu organizaciju Srbi za Srbe.
– Raspitivala sam se da li postoji neko ko bi mogao da nam pomogne. Ima već neko vrijeme od tada. Čak sam i digla ruke, pa ako bude – bude, ali jesam se potajno nadala. I stvarno, jednog dana stigao je poziv i bila sam veoma srećna. I radujem se što ćete objaviti priču o nama i pozvati dobre ljude da nam pomognu koliko mogu i žele. Bićemo beskrajno zahvalni – rekla je Milena Đeković članovima ove organizacije, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu