Pomozite da Valentina, Milica i Strahinja ne moraju više svakodnevno pješačiti i da njihovi roditelji napokon imaju miran san!
– Ne mogu da sjedim, a ne mogu ni da ležim. Kad treba da ustanem, zube kidam. Neki put i po cijelu noć ne mogu da spavam – aj što me ubiše bolovi, nego misao kad uvati… Nekad sam radio, obezbjeđivao porodicu, a sad bogami došlo teško vrijeme. Radi djece mi je najviše, mali su još, šta će oni… – kroz suze kaže Dobrivoje Šljivić (58) koji je nekada bio na braniku Otadžbine na Kosovu i Metohiji, a danas se bori s karcinomom pluća i drugim zdravstvenim problemima.
Ovaj brižni i vidno namučeni čovjek sa ženom Julijanom (47) otac je troje djece – Strahinje (15), Milice (12) i Valentine (7). Osim što više ne može da priušti za djecu, teško mu pada jer, usljed nemaštine, nije u mogućnosti da podigne nadgrobni spomenik bratu koji je prije par godina umro od trovanja. Sve to uzrokovalo je u njemu veliki stres, a onda se aktivirao i rak.
– Tatu su tog dana hitno odveli u bolnicu, bila sam mnogo tužna – rekla je najmlađa Valentina, đak prvak i jedini učenik škole u selu Popova kod Blaca, piše Kurir.
Šljivići žive odsječeno od svijeta, kuća im je okružena šumom. Do njihovog planinskog zaseoka Kavgalija stiže se lošim i strmim zemljanim putem kojem kao da kraja nema, navodi se na sajtu humanitarne organizacije “Srbi za Srbe”.
“Krivo mi je što toliko ide pješaka do škole”
– Mi tim putem svakog dana pješačimo zbog škole. Strahinja i ja imamo devet kilometara do Blaca i još toliko nazad, što je teže jer je uzbrdo. Valentina ima četiri kilometra do svoje škole i mnogo mi je žao što tako mala mora toliko da hoda s teškim rancem na leđima. Majka joj uvijek spremi sendvič da bi imala snage i ja je bodrim, ali nekad ne mogu. Nažalost, ovuda niko ne ide jer nije ni za traktore, kamoli kola – ispričala je dvanaestogodišnja Milica, dodavši da se najviše plaše vukova i divljih svinja jer ih ima u okolini.
I zaista, iako je bilo toplo i suvo vrijeme, do njih smo morali doći terenskim vozilom. Kako sve to izgleda kad su kiše i snijegovi teško je zamisliti, čuli smo da često i skroz mokri dođu u školu. Ali surove planine stvaraju velike ljude!
– Sa 13 godina sam počeo da sječem drva. Ranije je otac, sad većinom ja. Kad ne idem u školu, zorom idemo u šumu, mora se nešto zaraditi. Idem i sa drugarom da beremo šljive. Nekad kad nam je hitno za novac, onda i odsustvujem iz škole. Inače, nisam išao na ekskurziju u osmom razredu. Imao sam tad para, ali mnogo su tražili. Sačuvao sam to, pa obukao sestre i mene – uključio se najstariji Strahinja koji uči školu za kuvara i na koga (prerano) sve više pada teret brige o domaćinstvu.
Zdravlje nije jedini problem porodice Šljivić
Zdravlje, udaljenost i surova priroda, nažalost, nisu jedini problemi porodice Šljivić. Kuća u kojoj žive nije završena i u jako je lošem stanju.
– Cijeli život nadničiš-bednikuješ, svako te ucjenjuje, radila sam čak i za pet jaja ili parčence mesa. Samo da imaš djeci da daš, ali od kad je on obolio bude dana i kad zafali… Sad sve manje i ima posla, nema ljudi više, a i novac je izgubio vrijednost. Kuću, nažalost, usljed svih problema nismo mogli do kraja da sredimo. Umjesto poda je beton, ormari se raspadaju, ali najgori je krov. Prokišnjava na više strana, a šta malo i zakrpimo brzo vjetar odnese. Djeci kaplje iznad kreveta, vlaga je, nije svejedno što udišu ovo. Dvije godine sam s njima bila u školskom objektu dole u Popovi, ali tamo su uslovi još gori, pojavile su se i zmije, pa smo se morali vratiti u planinu – dodala je majka Julijana koju život nije nimalo mazio i polako je sustiže, a priznala je i da se često isplače kad je djeca ne vide.
Teško je živjeti bez ikakvih, kako kažu oni, šalterskih primanja. Boli ih i što su im 2018. godine ukinuli dečiji dodatak zbog neke šume što posjeduju. Sada su im javili da podnesu opet zahtjev i da imaju pravo, pa se pitaju “ko je jeo njihove pare prethodnih sedam godina?”. Posljednjih mjeseci situaciju im malo olakšava što je majka privremeno primljena kao domar u školi. Iako je naknada od 13.000 dinara mizerna, njima znači bar još nešto da imaju.
– Vjerujete li da sam četiri sata plakao kad ste zvali? Odmah sinu viknuh – kuća sine, zvali Srbi za Srbe! I ova mala stalno ponavlja kad će one čike, kad će doći čike za kuću. Ogromnu ste nam nadu dali, daće Bog da se uključe dobri ljudi. Da se mojoj deci vrate osmijesi na lica – završio je domaćin Dobrivoje.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu