Iako su planirali da njima popune nekoliko polica, danas čajnici krase celu kuću.
Sve je počelo od čajnika koji je deda Marije Kasaš dobio za najviše prodatih krema za obuću za 1936. godinu. Taj čajnik je od tada u njenoj porodici da bi kasnije Marija i njen suprug Aleksandar nastavili da kupuju čajnike na različitim mjestima. Najčešće na novosadskoj Najlon pijaci.
– Sada kolekcija broji više od 1.000 čajnika. Gledamo da budu kompletirani, da imaju poklopac – to je najvažnije, poslije može da ima za mlijeko, šećer posudu, šoljicu, neki imaju i više šolja… Da to bude cijenjeniji komplet – kaže Marija.
U početku su planirali da čajnicima popune nekoliko polica, ali sada se oni nalaze u svakoj prostoriji njihove kuće. Dok nisu napravili više polica, držali su ih upakovane, sada su svi izloženi.
– Svaki čajnik ima oznaku – državu, fabriku, čak ti koji su cijenjeniji imaju i potpis umjetnika koji ga je radio. Peku se na 1.200 do 1.400 stepeni pa se onda radi na njima. Baš su me pitali zašto su bijeli – bijeli je divan, proziran porcelan. Marko Polo mu je dao ime, porcelanu uopšte, jer je rekao da ga podsjeća na unutrašnjost školjke, kao sedef je. Tako i ja volim da kažem, da su lijepi, bijeli, sjajni – dodaje vlasnica neobične kolekcije iz Novog Bečeja.
Marija Kasaš, inače diplomirani inženjer tehnologije u penziji kaže da nemaju dva ista čajnika, razlikuju se bar po nekom detalju.
Njen suprug je svaki fotografisao pa je tako ostao zabilježen i petstoti po redu.
Za održavanje je potrebno mnogo truda, volje i radna akcija, za šta je zadužen uglavnom njen suprug, profesor doktor Aleksandar Kasaš, koji je radio kao profesor istorije na novosadskom Filozofskom fakultetu. On ima i više od 200 slika, najviše novobečejskih slikara, koje sakuplja dvadesetak godina.
Ovaj bračni par i dalje kupuje čajnike, na pijacama, vašarima, u antikvarnicama. Cijene su različite, od 50 do nekoliko hiljada dinara, piše RTV.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu