Rođena je u uglednoj aristokratskoj porodici u Njemačkoj, a sada je smjerna monahinja Jovana u manastiru Soko Grad kod Ljubovije, u Eparhiji šabačkoj.
– Već tridesetak godina živim u Srbiji, u svojoj duhovnoj otadžbini u srpskom manastiru Soko – kaže mati Jovana.
Kako veli, niko je nije ni poprijeko pogledao, iako je njen djed, Aleksandar Ler, bombardovao Srbe, ističe sama.
– Iako svi znaju da sam, ni kriva ni dužna, potomak njemačkog generala Aleksandra Lera, za protekle tri decenije, koliko sam monahinja, nikada u Srbiji nisam doživjela nikakvu neprijatnost. Niko me nije ni poprijeko pogledao, niti mi je uputio bilo kakvu ružnu riječ. Prije bih rekla da osjećam neku dodatnu toplinu i srdačnost u ophođenju, kao da ovaj narod velike duše i srca, na diskretan način želi da kaže: Ma znamo mi da ti nisi ništa kriva, osjećaj se slobodno. Mi te volimo!
Voli i Srbiju i Njemačku
– Voljom Božjeg promisla, ja imam dvije otadžbine: Njemačka je fizička, a Srbija moja duhovna otadžbina – kaže monahinja Jovana. – Kao što je po istinitim riječima Gospodnjim: “Duša pretežnija od tijela”, tako je mome srcu bliža moja duhovna otadžbina Srbija.
Podjeljena osjećanja o porijeklu dugo su je, kaže, pritiskala i saplitala. Sve dok u besjedi patrijarha Pavla u Manastiru Svetog Nikole na Sokolu nije čula, za njenu dušu ljekovite, reči:
– Čovjek ne može da bira vrijeme i mjesto u kojem će se roditi i živjeti. Od njega ne zavisi ni od kojih roditelja, ni od kog naroda će se roditi. Ali od njega zavisi kako će u životu postupati: da li kao čovjek ili kao nečovjek. Ma gdje bio i ma gdje živio.”
– Tada sam razumijela da čovjek kroz život i vrijeme putuje putevima Božjeg promisla. Rodi se u jednom mjestu, a cijeloga života traga za nekim svojim predodređenim mjestom. Ne smiri se dok ga ne pronađe, ili dok ono ne prizove njega – rekla je mati Jovana u razgovoru za Novosti prije sedam godina.
– Rođena sam u staroj i uglednoj njemačkoj aristokratskoj porodici Ler, koja pripada protestantskoj evangelističkoj crkvi. Moj nadležni sveštenik i prvi vjeroučitelj bio je učenik i poštovalac čuvenog pastora Fridriha Giznedorfa iz Evenburga kod Osnabrika, koji je, neposredno poslije rata, u maju 1945. godine, izgovorio čuvenu besjedu o Srbima.
Od njega sam slušala o jednom narodu koji je u Drugom svjetskom ratu izvojevao najveću pobedu: “Pobjedu duše, pobjedu srca i poštovanja, pobjedu mira i hrišćanske ljubavi.” Jer, kad je rat završen i kad su pukle logorske žice, na njemačkoj zemlji se našlo 5.000 živih srpskih kostura. Svi su očekivali njihov opravdani gnjev i osvetu, jer su njemački vojnici u njihovoj zemlji ubijali sto Srba za jednog njemačkog vojnika.
To se nije desilo. Naprotiv, oni su milovali njemačku djecu, davali im bombone, razgovarali sa Nijemcima kao sa svojom braćom…
U manastiru prvi put spoznala hrišćanstvo
Tek tada je, kaže mati Jovana, svima postalo jasno zašto je veliki Gete učio srpski jezik, zašto je s tolikom ljubavlju i poštovanjem primao i podržavao Vuka Karadžića, i zašto je Bizmarku posljednja riječ na samrtničkoj postelji bila: “Srbija”
– Naš pastor nam je govorio o srpskim junačkim epskim pjesmama kao najvećem kulturnom blagu Evrope i svijeta. Više ih je prepričavao i skretao pažnju na to da su one neprevodive i da se jedino mogu razumijeti na srpskom jeziku. Savjetovao nam je da učimo srpski jezik, kako bismo se uvjerili u tu svojevrsnu čaroliju umjetnosti pred čijom ljepotom se do zemlje poklonio vajmarski genije – rekla je ona tom prilikom.
Mati Jovana kaže da je to u njoj rodilo želju da upozna “taj mali veliki narod i da se približi njegovom duhu i kulturi”. U manastiru Himelstiru kod Hildeshajma prvi put je ušla u pravoslavnu crkvu i prisustvovala svetoj liturgiji, koju je tada služio vladika Lavrentije, tadašnji srpski episkop za Zapadnu Evropu i Australiju.
– To je bio neopisiv i nezaboravan događaj – sjeća se mati Jovana.
– To je bilo moje duhovno začeće. Moje pravoslavne blagovesti. Tada sam našle sebe i svoj novi dom. Na zemlji i na nebu. I ukoliko bi trebalo da označim najvažnija ili, laički rečeno, najsrećnija tri dana u svom životu, to bi bili: prvi, kad sam prihvatila pravoslavlje kao svoju vjeru. Drugi: kad sam poslije više godina iskušeničkog života primila monaški čin i svoje svjetovno ime Sibila promijenila u monaško Jovana. I treće: kad sam dobila srpsko državljanstvo.
Po ulasku u hrišćanstvo uzela i slavu
Nikad neću zaboraviti dan kada se, poslije uobičajenih dugih birokratskih procedura, u mojim rukama našla draga srpska lična karta. To mi je bilo uzvišenije nego da sam dobila diplomu Oksforda ili Sorbone. I gle paradoksa! To je bilo u ono vrijeme kada su mnogi u ovoj zemlji sanjali o tome da dobiju njemačku vizu ili pasoš i da odu odavde.
Mnogi je, kaže, pitaju šta ju je tako snažno privuklo pravoslavlju.
– Na prvom mjestu, ljepota pravoslavne svete liturgije i ostalih svetih bogosluženja. Zatim pravoslavni smisao monaškog postriga, posta i vrlinskog podviga u hrišćanskom životu, ali i pravoslavna umjetnost, ikonopis, drevne freske i pravoslavna duhovna muzika, a iznad svega, ljepota srpske svetosavske duše i lijepih srpskih narodnih običaja. Naročito harizma krsne slave. Ja sam izabrala za svoju krsnu slavu praznik Sveta tri jerarha, 12. februara. Slavim svečano i toržestveno kao prava Srpkinja.
Njena neobična životna sudbina podstakla ju je da se pozabavi odnosima Srba i Nijemaca kroz istoriju. U Srbiji se,kako je rekla, spominje da je Stefan Nemanja u Nišu dočekao Fridriha Barbarosu na trećem krstaškom pohodu, i da je njemački vojskovođa za trpezom jeo prstima a Nemanja zlatnim escajgom.
– I to je činjenica. Međutim, malo je poznato ono važnije, da je Barbarosa obolio na tom putu od teške bolesti i da ga je Sveti Sava, tada princ Rastko, iscelio od bolesti svojom usrdnom molitvom. Veliki srpski vojskovođa Pavle Jurišić Šturm bio je njemačkog porijekla, a slavni srpski komandant Živojin Mišić bio je oženjen Njemicom Lujzom. Nikada, razumeij se, ne zaboravljam onu drugu, tamnu stranu medalje, velike zločine i krvoprolića koje su njemački okupatorski vojnici u više navrata činili po Srbiji. Stidim se i lijem gorke pokajničke suze i prinosim Gospodu molitve za moje sunarodnike zbog njihovih teških zločina i nedjela.
Nijemci cijene Srbe, ali ih ne vole
Gospod ju je, nastavlja mati Jovana, doveo ovdje u ovu mučeničku i svetu zemlju, po kojoj je vojska njenih predaka rušila gradove i sela, pljačkala i ubijala, počinila nezapamćene zločine nad srpskom nejači, sijala strah i smrt, žarila i palila…
– Od tog plamena ostao je sada samo jedan slabačak plamičak, ja, smjerna monahinja Jovana, koja gorim kao kandilo pred ikonom Srbije i prinosim suzne molitve u znak pokajanja za sva sagrešenja njemačkog naroda, koji mi je podario fizičko trošno ljudsko tijjelo, a za napredak, sreću i blagoslov mog divnog srpskog naroda u kome sam se duhovno rodila, koji mi je podario večna i neprolazna nebeska blaga – govori mati Jovana.
– Svakodnevno blagodarim Gospodu na tom velikom daru, i srpskim svetiteljima i prosvetiteljima – Svetom Savi i Svetom vladici Nikolaju, čiji me svetli primjeri i djela vode i rukovode u mome duhovnom životu u pravoslavlju.
Jovana, kako kaže, želi da podsjeti njene drage Srbe na jednu osobinu njemačkog naroda kada su u pitanju odnosi prema Srbima i ostalim narodima, koju je tačno uočio Sveti vladika Nikolaj, koji je dobro poznavao duh germanskog plemena.
– Nijemci ceijne Srbe, ali ih ne vole. Nijemci ne vole one narode kojima se dive. Tu su, pored Srba, Francuzi i Englezi. A one koje vole, njih preziru. U tu grupu spadaju Hrvati, Bugari, Italijani… Potomci starih tevtonskih ratnika preziru podanički mentalitet fukare. Rusa i Amerikanaca se plaše. Svaka ptica ima svoga kopca.
Po ocu Nijemac, po majci pravoslavac, strijeljan u Beogradu
Aleksandar Ler, koga su zvali Saša, rođen je 20. maja 1885. u mjestu Turn Severin. Po ocu je bio Nijemac, a po majci pravoslavac. Odlično je govorio ruski, srpski, rumunski i mađarski jezik. Srednju školu pohađao je u Pančevu.
U Prvom svjetskom ratu učestvuje na strani Austrije i komanduje austrougarskim bataljonom u borbama protiv Srba. Ranjavan je dva puta. Jedno vrijeme je bio komandant 85. pešadijskog puka stacioniranog u Višegradu. Čin majora je dobio na kraju Prvog svetskog rata.
Nakon rata, aktivno usavršava svoja vojnička znanja. U čin potpukovnika je unaprijeđen 1921, a u čin pukovnika 1928. General-major postaje 1934. Jedan je od trojice bivših austrijskih oficira (pored Erharda Rausa i Lotara Rendulića) koji su unaprijeđeni u čin general-pukovnika nemačkog Vermahta. Tokom Drugog svjetskog rata je bio komandant 4. vazduhoplovne flote koja je bombardovala Varšavu i Beograd. Učestvovao je u borbama za Krit i na Istočnom frontu, prije nego što je 1942. postavljen za komandanta Jugoistoka. Tvorac je planova operacija “Vajs” i “Švarc”. Komandovao je Grupom armija E pri povlačenju od Grčke kroz Jugoslaviju. Zarobljen je maja 1945. Za ratne zločine osuđen je 1947. na smrt.
Strijeljan je 26. februara iste godine u Beogradu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu