Nakon što se njegova porodica preselila u SAD, postao je globalna senzacija takmičio se na bodibilding šampionatima širom svijeta i sa samo osam godina ponio titulu “najjačeg dječaka na svijetu”. Takođe je dobio ulogu u filmu Tiny Tarzan, nakon što su mediji počeli da prate njegovu strogu rutinu vježbanja. Međutim iako je djelovalo da dječak živi život prave zvezde, stvarnost je bila potpuno drugačija.
Kao tinejdžer, Ričard je mogao da podigne skoro tri puta veću težinu od svoje tjelesne mase i imao je opasno nizak procenat tjelesne masti – samo jedan odsto. Kada je 2005. godine izašao dokumentarac o njemu, mnogi gledaoci su bili šokirani brutalnim režimom treninga kojem je bio izložen. Uz to, pridržavao se stroge “atletske dijete”, koja mu je uskraćivala mnoga zadovoljstva i iskustva koja su normalna za dječaka njegovih godina.
Neki ljekari su tvrdili da su mu roditelji davali steroide, ali njegova majka Lena Sandrak je te navode negirala.
U intervjuu za “The Guardian” iz 2007. godine, tada 15-godišnji Ričard insistirao je na tome da nikada nije bio primoran da radi nešto protiv svoje volje.
Međutim, sada, sa 32 godine, nekadašnji dječji bodibilder otkriva da je njegovo odrastanje bilo daleko od idealnog – tvrdi da je bio primoran na karijeru bodibildera i guran u nezdrave krajnosti. U intervjuu za Metro, Ričard je ispričao da ga je njegov otac Pavel Sandrak fizički i emocionalno zlostavljao. Priznao je da mu je djetinjstvo bilo “veoma zbunjujuće” zbog brutalnog ponašanja njegovog oca.
– Moj otac je često imao izlive bijesa, i ono što je trebalo da bude običan trening završavalo bi se time da radim trostruki udarac u skoku 12 sati bez prestanka. Bilo je bezbroj situacija kada bi obična sesija vježbanja prerasla u ono što je djelovalo kao veoma intenzivna talačka situacija – rekao je on.
Njegova dnevna rutina podrazumijevala je jutarnji trening borilačkih vještina, a zatim dizanje tegova kasnije tokom dana. Čak i dok je gledao televiziju, otac ga je tjerao da bez prestanka radi čučnjeve – nešto što je Ričard tada smatrao normalnim, jer nije imao sa čim da uporedi svoje iskustvo.
Godine 2003, nakon što je brutalno pretukao Ričardovu majku Lenu, njegov otac je završio u zatvoru, a zatim je deportovan u Ukrajinu.
– Od tada, osjećam se kao da konačno mogu da dišem”, priznao je, objašnjavajući kako mu je odsustvo oca otvorilo vrata za nova iskustva i mogućnosti. Iako je stekao prijatelje i prvi put probao brzu hranu, Ričard kaže da je u adolescenciji bio društveno nespretan, što pripisuje strogom okruženju u kojem je odrastao.
Ubrzo je shvatio da bodibilding nikada nije bio njegova strast, pa je sa 16 godina napustio sport. Nakon što je napustio svijet bodibildinga, odlučio je da se povuče iz javnosti i vodi miran život.
Iako je bio oslobođen očevog zlostavljanja, Ričard je i dalje morao da se suoči sa svojim unutrašnjim borbama. Prvi put je probao alkohol sa samo devet godina, a odrastanje u okruženju punom droge i opijanja, karakterističnom za život dečjih zvezda, odvelo ga je u ozbiljan problem sa alkoholizmom.
U jednom trenutku, bio je na ivici – svakog dana pio je cijelu flašu tekile kako bi se izborio sa tugom. Ali kada je dotakao dno, odlučio je da prekine s pićem i sada je već više od godinu dana potpuno trijezan.
Danas, iako se odrekao bodibildinga, razmišlja o karijeri personalnog trenera ili nutricioniste. Živi u Los Anđelesu sa svojom djevojkom i njihove dvije mačke, a trenutno radi kao menadžer u maloprodaji, prenosi Blic.
– Kad se osvrnem na sve što sam prošao, imam osjećaj kao da gledam nečiji tuđi život. Ali, rekao bih da sam uglavnom zadovoljan osobom kakva sam danas – zaključio je on.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu