Iako je se sudbina sa njom ozbiljno poigrala, u Slavičinom srcu nema ni trunke ljutnje ili gorčine, naprotiv.
Završila je studije ekonomije, ali ljubav prema pisanoj riječi je uvijek tinjala u njoj, te je konačno isplivala na površinu u njenoj prvoj knjiži “Rođena prije začeća” koja je posebna po mnogo čemu. Naime, napisala ju je u dahu inspirisana onim što je doživjela.
Slavicu nije odgajila biološka majka, već strina. Vraćamo se u šesnaeste godine u mjesto Istok, samo srce Metohije. Tu je živjela njena familija – dva rođena brata sa ženama.
Mlađa jetrva je mogla da ima djecu i rađala ih je. Starija nije, koja je prvo ušla u kuću, uprkos liječenju steriliteta više od 10 godina, a žarko je željela.
Odnos njih dvije bio je pun ljubavi, iskren od prvog mometa kako su se upoznale. Dok je Slavičina biološka majka bila trudna, starija jetrva bi je pazila, brinula o njoj i pomagala joj. Riješila je da u jednom momentu da sljedeće dijete koje rodi – podari svojoj jetrvi koju je mnogo voljela.
– Ne osuđujem moju biološku majku, bio je to veliki podvig, dati svoje dijete ženi koja ne može da rodi. Znala je da ću ostati u porodici, sa sam njihova krv, a sa druge strane, moju majku koja me je odgajila učinila je najsrećnijom na svijetu. To je bila neopisiva ljubav, kakvu mislim da ne može da vam pruži ni žena koja vas je rodila. To je bila dupla želja, dupla ljubav – pričala je Slavica.
Slavica se rodila kao vrlo mala, slabašna beba i bilo je pitanje da li će preživjeti.
– Jedna je imala dijete u rukama, ali nije mogla da ga doji. Samo zid ju je dijelio od žene koja nije držala dijete u rukama ali je mogla da doji. Imala je mlijeka – govori Slavica i dodaje da je preživjela i ojačala zahvaljujući ljekaru iz Mađarske.
Kako je prošlo godinu dana, starija jetrva se sa suprugom i Slavicom odselila iz porodične kuće, jer nije željela da joj se iko miješa u roditeljstvo. Slavica pretpostavlja da je to bio i dogovor.
– Rijetko sam viđala svoju biološku majku. Odselili smo se, a kada bih dolazila u posjetu, zvala bih je “strina”. Ali, voljela me je pogledom – otkriva Slavica.
Istinu je saznala tek u 15. godini, sasvim slučajno na šalteru, dok je čekala Izvod iz matične knjige rođenih.
– Radnice su se međusobno gurkale, a meni nije bilo jasno šta se dešava. Kada sam saznala istinu, osjećaj je bio neopisiv. Nije bila to tuga, niti žalost. Ali nešto ti prođe kroz tijelo, nije ti uopšte bitno šta tamo negdje piše u nekim knjigama, ja znam šta je moje i što volim srcem i dušom. Kada sam otišla kući, još jače sam zagrlila svoju majku. Nikada joj nisam rekla istinu, niti sam otvoreno pričala o tome. Nije bilo potrebe – objašnjava spisateljica i dodaje:
– Mnogo teže mi je pala njena smrt, nego kada mi je preminula biološka majka. Ona je imala teško sudbnu, izgubila je 2 sina, moju braću, za 10 dana. Nije mogla da izdrži tu bol i nakon godinu dana je i ona izdahnula – govori Slavica i naglašava da joj se divila zbog svega što je učinila za jetrvu.
Sa druge strane, kada je sahranjivala majku koja je odgajila i pružila joj svu ljubav i toplinu, jedna stvar je jako pogodila.
– Na dan kada sam je sahranjivala čula sam kako ljudi govore, za moje roditelje koji su me podigli i vaspitali, da su bili divan par, ali bez djece – kroz uzdah je završila svoju ispovijest, prenosi Prva.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu