On je proveo čak 72 dana na pustom vrhu planine, a da bi preživio jeo je meso prijatelja koji su umirali zbog hladnoće.
– Moj um je bio u redu, prošao sam cijeli proces i uopšte nisam imao problem savjesti, ali moje telo ga je odbilo prvi put. To je bilo nešto nesvjesno zbog kulture i svih tabua – rekao je Eduardo.
– Moj um je bio u redu, prošao sam cijeli proces i uopšte nisam imao problem savesti, ali moje telo ga je odbilo prvi put. To je bilo nešto nesvjesno zbog kulture i svih tabua – rekao je Eduardo.
Ali podnošenje ukusa ljudskog tijela nije bilo ni teško. Hrabri preživjeli rekao je da zapravo nije bilo tako loše, uprkos strašnim okolnostima, prenosi Mondo.rs.
– Nema ukusa, kao da jedete zrno
“Naravno, ideja jedenja ljudskog mesa bila je strašna, odvratna”
Drugi preživjeli, Roberto Kanesa, bio je čovjek koji je prvi predložio da jedu ostatke svojih prijatelja kako bi preživjeli.
U svojoj knjizi “Morao sam preživjeti”, Roberto je rekao: – Znali smo odgovor, ali je bio previše strašan da bismo ga razmatrali.
– Dugo vremena smo bili u agoniji. Izašao sam na snijeg i molio se Bogu za vođstvo. Bez Njegovog pristanka, osjećao sam da bih kršio sjećanje na svoje prijatelje; da bih im ukrao duše. Pitali smo se da li smo poludjeli što uopšte razmišljamo o tome. Da li smo postali divljaci? Ili je ovo jedino razumno što treba da uradimo? Zaista, gurali smo granice našeg straha – rekao je.
Roberto je imao samo 19 godina kada je napravio odluku da učini nezamislivo. Osvrćući se na svoju odluku, rekao je da bi bio srećan da ga pojedu njegovi prijatelji kako bi preživjeli, da je bio jedan od putnika koji su stradali. “Umjesto da trune u grobu, moje tijelo moglo bi biti život za moje prijatelje”, dodao je. Roberto je rekao da je jedenje tijela preminulih postalo nešto “prirodno” i “svakodnevna rutina” u tim danima. Boreći se da preživi u jezivoj situaciji, proteini iz ljudskog mesa bili su “dio goriva za izlazak odande”.
– Izabrao sam da živim. Ponosan sam na ono što sam uradio – rekao je Kanesa,
Biznismen Ramon Sabela (70) takođe se setio jezive odluke koju je morao donijeti zajedno sa svojim prijateljima.
– Naravno, ideja jedenja ljudskog mesa bila je strašna, odvratna. Teško je bilo staviti u usta. Ali smo se navikli – rekao je Sabela.
Sabela je rekao da su preživjeli zaključili pakt da oni koji su preživjeli mogu jesti one koji su umrli od izlaganja ekstremnim uslovima. Rekao je: “Obećali smo jedni drugima da ako jedan od nas umre, drugi su dužni da jedu njihova tijela.”
Dodao je: “Na neki način, naši prijatelji su bili neki od prvih donora organa na svijetu – pomogli su nam da se hranimo i ostanemo živi.”
Avionska nesreća na Andima
Zloglasna avionska nesreća iz stvarnog života 1972. na Andima inspiracija je za film, novu Netfliksovu avanturističku dramu „Snježno društvo“.
13. oktobra 1972. godine, avion sa 45 putnika sletio je 70 kilometara daleko od grada gdje je trebalo da sleti. Pilot, potpukovnik Dante Hektor Lagurara, započeo je sletanje aviona, nesvestan da i dalje iznad opasnih Anda. Kako se avion spuštao, udario je u planinu i oba krila su mu se otkinula dok je preostala ljuštura klizila niz glečer prije nego što je udarila u led.
Urugvajski avionski let imao je 19 članova i njihove porodice, prijatelje i navijače. Trojica članova posade i devet putnika odmah su poginuli, dok su još 17 umrli od povreda i gušenja zbog lavine koja se dogodila nekoliko dana kasnije. Nakon 10 dana, preostali preživeli saznali su iz radija u avionu da je pretraga za njima obustavljena. Od početka, preživjeli su imali vrlo malo hrane. Sve što su imali sastojalo se od osam čokoladica, tri male tegle džema, konzerve školjki, konzerve badema i nekoliko boca vina.
Njihova mala zaliha brzo se smanjivala, pa su prešli na dijelove aviona, poput kože sa spoljašnosti sjedišta, prije nego što su odlučili jesti ljudsko meso.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu