Supruga Saše Popovića sve vrijeme je plakala, a tokom govora sveštenika prekrila je lice rukama.
– Svaki čovjek je neponovljiva i jedinstvena i time apsolutno vrijedna ličnost i svaki čovjek živi i postoji na jedan neponovljiv i jedinstven način. I kao individua on u svome životu sabira sva prijateljstva, sve odnose, sve što je vidio, sve što je osjetio na jedan neponovljiv način. Zato smrti svakog čovjek umire jedan čitav svijet, jedan apsolutno neponovljiv način postojanja. U očima jednog čovjeka kako je on vidio i doživio svijet, kako je osjetio prijateljstvo, ljubav, odnose međusobne, okolinu oko sebe i ono što mu je dato u životu. Sve to na jedan način umire u čovjeku koji se rastavlja od nas. Ti svi neponovljivi jedinstveni odnosi na kraju krajeva u smrti jednog čovjeka, umire i sam Bog koji je u njemu postojao na jedan poseban i jedinstven način. Zato nema većeg neprijatelja od smrti. Smrt je naš najveći neprijatelj – pričao je on i dodao:
Suzana ne prestaje da plače u toku sahrane
– Živoga Boga, jedinog onog koji ima snagu života u sebi i jedinog onog koji može pružiti nadu i jedina nada jeste obećanje Božje da nakon smrti i ovog privremenog rastanka postoji život vječni. Ono što razum i logika ne mogu da objasne, ali srce osjeća da ćemo jednog dana ponovo biti zajedno, tako se danas nadamo Bogu da među svoje prijatelje, učenike, među sve svoje, prepozna i našeg Aleksandra, da ga se sjeti u carstvu svome – završio je sveštenik nakon čega su krenule suze i jecaji prisutnih, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu