Ranković je istakao snagu jezika i njegovu sposobnost da nanosi štetu koja često ostavlja trajne posljedice.
Živimo u svijetu koji na zlu počiva, a to zlo prenose ljudi svojim zlim jezikom. Nema težeg i ubojitijeg oružja od jezika. Riječi su opasnije od granata, od zrna metka, od bombi. Prepune su ljudske duše ožiljaka od zlih riječi – rekao je Ranković.
Osvrnuo se i na ljude koji, prema njegovim riječima, “bunare po tuđim životima, jer sopstvene nemaju”. Takve osobe je Gospod osudio u Jevanđelju, podsjeća Ranković, ukazujući na to da osuda i zavist donose nemir, kako drugima, tako i samim zlim ljudima.
Da bi dodatno osvijetlio svoj stav, Ranković je ispričao priču o dva monaha i njihovom susretu sa ženom na obali rijeke:
Dva monaha su putovala do obale i naišla na djevojku u donjem vešu koja nije smjela da pređe rijeku. Jedan monah je ponese na svojim plećima, prenese je preko rijeke i nastavi dalje svojim putem.
Poslije sat vremena, drugi monah mu zamjeri što je dodirivao ženu. Prvi monah mu odgovori: “Brate, prenio sam je i spustio na obalu, zašto je ti još uvijek nosiš?”
Ova priča nosi jasnu poruku: nepotrebno zadržavanje negativnih emocija, prošlih grešaka ili osuđivanje drugih može opteretiti naš duh mnogo više nego stvarni događaji. Ranković podsjeća da je oslobađanje od tereta prošlosti ključno za spokojan i srećan život.
Njegove riječi služe kao podsjetnik da, iako živimo u svijetu punom izazova i zla, možemo birati da ne budemo dio toga. Umjesto toga, možemo težiti razumijevanju, praštanju i oslobađanju od negativnih uticaja – kako sopstvenih, tako i tuđih, prenosi Alo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu