Imao je bolove u vratu, glavobolje i temperaturu. Bilo je jasno da nešto nije u redu.
– Majka nas je pozvala da dođemo na večeru, i sjećam se da me je jednom pogledala – vrelog, mokrog i grozničavog – i povikala: “O moj Bože!” Skinula mi je odjeću, bacila me na krevet mog oca i pozvala doktora – priskećao se Aleksandar godinama kasnije.
Dobro je znala da je Aleksandar imao polio, ili dječju paralizu. Tog ljeta u Teksasu barovi, restorani, pozorišta i crkve bili su zatvoreni zbog epidemije polia.
– Sjećam se da mi je bilo vruće i imao sam groznicu, a narednih nekoliko dana sam ostao u krevetu i nisam se pomjerao. Imao sam ovu bojanku i osjećao sam prinudu da bojim što više mogu, kao da to možda neću moći da radim u budućnosti – ispričao je on.
Roditelji su ga odveli u bolnicu nakon što nije mogao da drži bojice ni da govori, ali kao i mnoge druge, bolest ga je paralizovala.
U bolnici, koja je bila puna pacijenata sa poliomijelitisom, on i njegova porodica su obavešteni da se ništa ne može učiniti za njega i ostavili su ga na nosiljci, dok je jedva mogao da diše. Ubrzo ga je vidio jedan ljekar i uradio hitnu traheotomiju prije nego što je iscijedio tečnost koja se nakupila u njegovim plućima.
– Sljedeće čega se sjećam jeste da sam bio u metalnoj kutiji – rekao je on, piše Telegraf.rs.
Aleksandar sada ima 76 godina i jedan je od posljednjih ljudi na svijetu koji koriste gvozdena pluća. Naime, on je čak 70 godina svog života proveo u metalnom kanisteru koji mu služi kao pluća.
Postao je jedan od prvih učenika koji se u potpunosti školovao kod kuće, učio je da pamti činjenice umjesto da ih zapisuje, i koristio je specijalnu olovku koju mu je napravio otac. Pomjerao ju je ustima. Nakon što je završio školu sa dobrim ocjenama, odlučio je da postane advokat.
Gvozdena pluća rade tako što vrše negativan pritisak na pacijenta iznutra. Da bi se pomoglo pacijentu da udahne, vazduh se ispumpava iz mašine, pomažući njihovim grudima da se šire. Kako se vazduh upumpava nazad u mašinu, pacijent izdiše.
Zbog bolesti ostao je skoro potpuno nepokretan – mogao je da pomjera samo glavu, vrat i usta, čime su mu život i obrazovanje postali izuzetno teški.
On zajedno sa možda još nekih 10 ljudi, nastavlja da koristi gvozdena pluća, preferirajući ih više od drugih modernijih aparata za disanje koji bi mogli da naprave rupu u njegovom grlu. Kako više niko ne pravi mašine, sve je teže popraviti i zamijeniti dijelove, ali do sada se snalazio.
Aleksandar je i dalje živ, 70 godina nakon što je postao paralizovan, a napisao je i knjigu o životu sa gvozdenim plućima.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu