Međutim, ono što više markira izdvojene heterogene, ali dominantno turobne filmove je način pripovijedanja više „kako“ nego „šta“ je ispripovijedano.
U duhu maksime francuskog novog romana koju je Godar „preveo“ kao imperativ da treba da „pravimo filmove revolucionarno“, uz novi rukopis i originalni mise-en-scène, listamo filmove koji su obilježili 2024. godinu, određenu i distributerski i produkciono.
Labudova pjesma?
Najprije, na listi figuriraju djela velikih stvaralaca, nastavci uspjehom ovjenčanih serijala ili predvidljive priče koje su odbljesak prizora uznemirenog svijeta. Tu se nalaze proklamovano testamentarna ili, možda, posljednja djela autora zapisanih u svjetskim istorijama filma, koji sebi mogu da dopuste vrlo lične i nadahnute zahvate promjenjivog kvaliteta – od Almodovara („Susjedna soba“), Kopole („Megalopolis“), Kronenberga („Plaštanice“), Vendersa („Savršen dan“), Kena Louča („Teške istine“), Klinta Istvuda („Porotnik br. 2), Zemekisa („Ovdje“), do nastavaka serijala Džoker „Ludilo u dvoje“ (Tod Filips), Marvelovih mega saga, „Dine II“ (Deni Vilnev) ili „Gladijatora II“ (Ridli Skot).
Od obilja bih izdvojila „Megalopolis“, čija je polarizovana kritička i gledalačka recepcija (uglavnom negativna, te je potpisnica redova ekscentrična manjina) oprečna hvalospjevima povodom 50 godina Kopolinog klasičnog i kultnog ostvarenja „Kum II“. Ipak, aktuelna tema urbicida (posebno bolna tema za stanovnike Beograda) i vraćanja u život megalopolisa u distopijskoj priči uz svjetlo nade na kraju, nudi raskošni imaginarijum cityscapea, od antičkog Rima do „Istrebljivača“ (Ridli Skot), od Frica Langa do „Petog elementa“ (Luk Beson) i Gotama, što je dovoljno da vremešnog velikana dovede na ovu nekonvencionalnu listu, piše Nevena Daković za NIN.
Zemekisov film „Ovdje“, u sličnoj situaciji pak, autentično koristi narativnu paradigmu digitalnog doba. Poput Sirkovih porodičnih melodrama, reditelj nas vodi kroz milione godina ljudske istorije koje se prelamaju u prostoru kuće, u kojoj se smjenjuju različite porodice i generacije. Nelinearno pripovijedanje skakanja iz epohe u epohu, ostvareno je grafičko-montažno-kompozicionim digitalnim rješenjima, te nastankom novog digitalnog, a ne filmskog tekstualnog formata strukturiranog prije hiperlinkovima u svim dimenzijama, no montažnim rezovima po horizontali. Zemekis, nesvjesno i neintencionalno, ali sigurno donosi novomilenijumsku verziju Manovičevog modela „soft cinema“, koliko i Ebi Varburovog „Atlasa Mnemozine“.
Globalizacija evropskog autorskog filma
Drugi pol filmskih klasika prepoznat je ishod globalizacije evropskog autorskog senzibiliteta, tj. (globalne) kulturne aproprijacije evropskog autorskog i art filma koji postaje „tradicija kvaliteta“ svjetske produkcije, potvrđena festivalskim nagradama i kritičarskim aklamacijama.
Očekivana univerzalna ljudska drama borbe za ljudska prava, slobodu, protiv represije ili potrage za unutrašnjim mirom, koja promišlja savremeni turbulentni svijet, vodi do visoko stilizovanog i estetizovanog slow moving art filma raskošne metaforičnosti. Tako pored evropskih naslova poput „Himere“ (Alis Rorvaher), „Partenope“ (Paulo Sorentino), „Marije“ (Pablo Laren), ovoj grupi pripadaju i bliskoistočne priče političke opresije i mučeničkog i traumatičnog preživljavanja pojedinca – „O suvoj travi“ (Nuri Bilge Čejlan), „Sjeme svete smokve“ (Mohamed Rasulof) i suštinski pripovijest evropske ženske anksioznosti, samo formalno izmještene u Mumbai – „Sve što zamišljamo kao svjetlost“ (Pajal Kapadij).
AI/VI (vještačka inteligencija) se tematski, stilski i ontološki preselila iz SF žanra u domen metafilma, gdje se pored originalnog i šarmantnog „Drugog čina“ (NIN br. 3845), nalazi belgijsko ostvarenje indikativno naslovljeno „Kraj (Vještački fragmenti čovječanstva)“ braće Ero, i začudna francusko-kanadska koprodukcija „Zvijer“ (Bertran Bonelo) sa neodoljivom Leom Sejdu.
Potonji film, inspirisan novelom Henrija Džejmsa „Zvijer u džungli“, izmještenom u 2044. godinu, istražuje emotivno suočavanje zvijeri-ljepotice sa univerzalnim situacijama samoće, usuda, ljubavi i smrti u svijetu koji kontroliše VI. Put kroz vrijeme i tri nalik omnibusu strukturirane priče, oblikovane pod obuhvatnim uplivom Lantimosovih „Vrsta ljubavi“ i Linčovih kanonskih djela poput „Plavog somota“ ili „Bulevara zvijezda“, okončava se maestralno medijski izvedenom odjavnom špicom – ne samo u formatu QR koda, već i sa umetnutom scene a clef (preskačemo spojler) koja nudi dodatno razrješenje nepouzdane naracije.
Preporuka: Obavezno pogledati
Podjednako evropski i holivudski, naši i svjetski, autorski i žanrovski, jednostavno dobri filmovi u kojima će svako naći razlog za uživanje u tekstu, obuhvataju raznovrsne narative sjećanja, romanse, komedije, traume, rata, krize, anksioznosti i tuge.
Pored holivudskih naslova „Građanski rat“ (NIN br. 3827), „Odvedi me na Mjesec“ (NIN br. 3841) i „Konklava“ Edvarda Bergera (izvrsna fotografija, simbolika boja i geometrijska kompozicija ga izdvajaju i od drugih „vatikanskih trilera“), tu je pregršt evropskih ostvarenja. Izuzetni „Kneecap“ (Rič Pepijat) kroz originalni spoj priče o usponu hip-hop grupe iz Belfasta i herderovske koncepcije nacionalnog identiteta utemljenog na očuvanju jezika, govori o decenijskim sukobima u Sjevernoj Irskoj, u danas zaboravljenom MTV formatu.
Halfdan Ulman Tindel ili Bergmanov unuk, kao svojevrsni omaž svestrano stvaralačkoj porodici, ispreda svjesno neuhvatljiv narativ „Arman“, o vršnjačkom nasilju i porodičnom zlostavljanju u školi, uzgredno se oslanjajući na „Okretaj zavrtnja“ (i opet) Henrija Džejmsa. (Visoko uporediv je japanski film „Čudovište“ (Hirokazu Kore–eda) sa istim trouglom učenik – roditelj – nastavnik i sličnim nestabilnim gaslight pripovijedanjem).
Od uvijek pitke, bioskopu, gledaocima i kritici saobražene francuske produkcije, treba pogledati romantične „Tri prijateljice“ Emanuel Mure, provokativno „Prošlo ljeto“ Katrin Breje, zatim ironičane priče o, i nama poznatim, prosvjetarskim problemima „Pravi posao“ Tomasa Liltia i „Dobar učitelj“ T. L. Modesta. Zahvaljujući koprodukcionom modelu oslonjenom na kolonijalnu prošlost, možemo dodati i francusko-seneglasko-beninski dokumentarni film „Dahomej“ (Mati Diop) – mješavinu fikcije i fakcije, koja govori o dekolonijalnoj praksi vraćanja opljačkanog blaga u afričke muzeje.
Nadasve, treba izdvojiti Odijarov iščašeni, ali visoko funkcionalni mjuzikl „Emilija Perez“, sa smjelom ali nepogrešivom smješom tema – majčinske melodrame, transrodnog identiteta, narko-kartela – koji tako preuzima štafetu od Almodovara dokazujući da su najbolje žene (i majke) zapravo muškarci.
Slično pomjeranje i hibridizaciju nalazimo u filmu „Anora“ (Šon Bejker), koji je ubjedljivo i zasluženo trijumfovao u Kanu, kao oneobičenoj, grafički eksplicitnijoj i drugačije socijalno i žanrovski pozicioniranoj verziji koliko tradicionalne Pepeljuge, toliko i „Zgodne žene“ (Geri Maršal).
Odvojena grupa naslova analizira aktuelne sukobe na Bliskom istoku, pripovijedajući ratnu i stradalničku prošlost (Holokaust), sadašnjost (sukobi u Gazi) i postsjećanje. Izvrsna „Zona interesa“ (Džonatan Glejzer) upotpunjena je biopikom „Li“ (Elen Kura) o legendarnoj Rozi Li Miler, koja je među prvima zabilježila užase rata i logora, i istorijama „traganja po pepelu“ Aušvica – „Blago“ (Julija fon Hajnci) i „Pravi bol“ (Džeri Ajzenberg). Pogled sa druge strane nalazimo u palestinskom dokumentarcu – sa izvrsnim prevodnim naslovom – „Mi nemamo drugu zemlju“, predočenom u formatu izraelsko-palestinskog filmskog dijaloga.
Za to vrijeme na brdovitom Balkanu…
Uprkos iskušenju da principijelno u prilog podrške održivosti nacionalnog filma pomenem sve srpske filmove ovogodišnje produkcije, naspram ekonomskom situacijom nametnute prakse panbalkanskih produkcija, ipak ću pomenuti samo ona ostvarenja regionalne kinematografije koja su poentirala proteklu godinu. Balkansku produkciju obilježilo je, pored konzistentno grupisanih naslova „rumunskog paradoksa“ (NIN br. 3859), i niz pomjeranja u domenu žanra, odnosno nove generacije stvaralaca.
Hrabri iskorak „Volje sinovljeve“ (Nemanja Ćeranić) u epsku fantastiku i paradoksalni futuristički postapokaliptični medievalizam, nadoknađuje nedosljednosti (koje dodatno razumijemo kao posljedicu sedmogodišnje epopeje snimanja filma) priče i ukupno poluispunjena očekivanja digitalne postprodukcije. Ne manje je važna i činjenica da Nemanja Ćeranić, za godinu dana, potpisuje i drugi pismen i artikulisan film, „Nedelja“ – biopik Džeja Ramadanovskog i prvi srpski film u kome je korišćena VI.
U sam vrh, inače balkanskog rediteljskog patrijarhata, probile su se tri rediteljke – Emilija Gašić sa filmom „78 dana“ (NIN onlajn 06.09.2024); Vanja Juranić sa filmom „Samo kad se smijem“ (koscenaristkinja Elma Tataragić), gdje se morski pejzaži stapaju sa neostvarenim femicidom i nedosegnutim oslobođenjem u nijansama antoninijevskog modernizma; Vlatka Vorkapić sa „Svetom porodicom“, kao i danas rezonantnim obolom hrvatskom ruralnom romantizmu.
Nova generacija „Beogradske škole“ – Siniša Cvetić, Nina Ognjanović, David Jovanović i drugi – predstavljena je rediteljskim prvencem Davida Jovanovića „Sunca nikad više“, koga je neophodno čitati u paru sa sjajnim slow art filmom u permanentnom pokretu „Ovuda će proći put“ (Nina Ognjanović). Priča magičnog realizma o raspadu porodice i društva u eko-apokalipsi Bora, eklektički emotivno, ali promišljeno sumira tradiciju Živojina Pavlovića, Srđana Karanovića i Emira Kusturice.
Ista vrsta filma ograničene distribucije je i nježno, narativno sklisko i „međ javom i međ snom“ nadasve plemenito drugo i drugačije ostvarenje Marka Đorđevića „Za danas toliko“. A drugi Đorđević, Mladen Đorđević, filmom „Radnička klasa ide u pakao“, sa na trenutke predugom pričom, raskošne smjese žanrova i medijskih i društvenih referenci, pruža jedinstven pogled na tranzicione muke i psihozu, propale fabrike, urušeno društvo i izgubljene identitete.
Stoga za sam kraj ostaje tranziciona crna romansa u Hrvatskoj i vremenu HDža doajena RajkaGrlića „Svemu dođe kraj“. I pored prenatrpanih zbivanja, što inače nije odlika Grlića koji je najbolji pisac među rediteljima praške škole, problematične glumačke podjele i odsustva „hemije“ među junacima – film je elegična kruna rediteljevog opusa i medicinski precizna dijagnoza doba u kome živi čovjek na Balkanu. Simptomatičan, poletan i ohrabrujući je naslov da „Svemu dođe kraj“, a ne samo 2024. godini, piše NIN.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu