On je doživio najbolniju smrt ikada, a njegove muke su trajale 83 dana nakon što je bio izložen rekordnoj količini zračenja na poslu. Tokom umiranja gulila mu se cijela koža, kapci su mu otpali, a telo je proizvodilo tri litre dijereje svaki dan, dok su tkiva u njegovom telu progresivno odumirala.
Njegov pakao počeo je kobnog dana na poslu u fabrici za preradu uranijuma u Tokaimuri, 112 kilometara sjeveroistočno od Tokija. Bio je dio tročlanog tima koji je pripremao uranijum za korišćenje kao nuklearno gorivo 30. septembra 1999. godine.
Međutim, Ouči, kao i njegov kolega Masato Šinohara i nadzornik Iutaka Iokokava dodali su 16 kilograma uranijuma u procesor – daleko više od sigurne granice od 2,4 kilograma, piše Daily Mail.
Oni su kasnije opisali da su vidjeli iznenadni plavi bljesak prije nego što su alarmi za radijaciju počeli da trešte i odmah su se razboljeli.
Ouči, koji je u to vrijeme stajao iznad kontejnera za obradu, bio je izložen zračenju od 17.000 milisiverta (mSv), što je najviše zabilježeno da je čovjek primio. Inače, sigurnosna granica za one koji rade oko zračenja je 20 mSv godišnje, pri čemu se 5000 mSv smatra smrtonosnom dozom.
Šinohara je apsorbovao 10.000 mSv, dok je Okokava, smješten nedaleko za stolom, dobio oko 3000 mSv. Sva trojica su brzo prebačena u bolnicu. Uprkos tome što je na početku izgledao zdrav, Oučijevo zdravlje se stalno pogoršavao tokom paklenih 83 dana jer je izloženost zračenju dovela do toga da njegovo tijelo postane nesposobno da zamijeni ćelije koje su umirale.
Oživljavali su ga tri puta
Jedna od prvih spoljašnjih promjena bili su delovi njegove kože koji su mu otpali tokom primanja terapije. Tada je počeo da osjeća probleme s disanjem jer mu se tečnost nakupljala u plućima, a Oučiju je na kraju bio potreban medicinski respirator da diše umjesto njega.
Ćelije u crijevima koje pomažu u apsorpciji hrane i lijekova takođe su počele da odumiru. To je dovelo do nesnosnog bola i nelagode u stomaku, a on je izlučivao tri litre dijereje dnevno.
Oštećenje crijeva takođe je uzrokovalo unutrašnje krvarenje što je značilo da su mu ljekari davali do 10 transfuzija krvi dnevno kako bi ga održali na životu. Doktori su pokušali brojne terapije, uključujući transplantaciju kože i matične ćelije, ali ništa nije pomagalo. Čak mu ni lekovi protiv bolova nisu pružali trenutno olakšanje.
Jedna posebno užasna promjena bila je kada su mu kapci otpali zbog čega su same oči postale nevjerovatno suve i bolne. Lokalni mediji pisali su da je tada plakao krv i molio i doktore da prestanu da ga liječe, prenosi Žena Blic.
Srce, koje se borilo da održi tijelo na životu, na kraju je otkazalo 59. dana u bolnici, ali po želji njegove porodice, tri puta su ga reanimirali. Gubitak kože postajao je sve gori i na kraju je doveo do toga da mu je tjelesna tečnost curila kroz telo.
Ljekari su pokušali višestruko da ga liječe, uključujući transplantaciju kože i matičnih ćelija, ali nije mu bilo spasa. Muke su završile 21. decembra, 83. dana u bolnici. Preminuo je zbog zatajenja svih organa.
Nekoliko mjeseci kasnije, u aprilu 2000. Šinohara, njegov kolega tehničar, takođe je umro od zatajenja organa u 40. godini. Iokokava je takođe bila hospitalizovan, ali je preživio.
Tragedija je takođe pokrenula niz novih zakona u Japanu, usmjerenih na pooštravanje zahtjeva oko operativne sigurnosti u industriji nuklearne energije.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu