Dok je u prvom dijelu ovog dokumentarca iz davnina prikazan život u Banjaluci i okolnim mjestima u periodu od 1039. do 1944. gdine, ovaj drugi je snimljen od 1961. do 1964.
Dakle, možemo vidjeti kako su se oblačili i ponašali Banjalučani i kako je grad izgledao prije “samo” 60 godina.
Iako su neki od aktera “uhvaćenih” kamerom Aleksandra Bojka savremenici današnjih Banjalučana, razlika u odnosu na današnje vrijeme je nevjerovatna.
Film se najvećim dijelom bavi Banjalukom, ali su su prikazani i drugi gradovi i mjesta BiH: Mostar, Sarajevo, Počitelj, Višegrad, Jezero, Šipovo…
Kako se gradio hram u Aleji JNA
Između ostalog možete vidjeti i kako se gradio Hram Svete Trojice u današnjoj Aleji Svetog Save, tada Aleji JNA, i kako se trgovalo na banjalukoj tržnici.
Jednako kao i film, zanimljiva je i priča o tome kako su filmske trake nađene i sačuvane.
Građa za oba nastavka filma pronađena je u februaru 2007. godine u podrumu jedne zgrade u banjalučkom naselju Obilićevo/ Mejdan.
Tada je, kako se navodi u prvom dijelu filma, osim rolni sa filmovima, prodađene i 2 kese u koje je nagurano više od 500 komada 8-milimetarske filmske trake, dužine od 10 cemtimetara do 5 metara, koje su isječene makazama.
Ko je i zašto to uradio, ostala je tajna.
Materijal je bio u jako lošem stanju, pa je prema svjedočenju Gorana Baraća, priprema za njegovu restauaciju i digitalizaciju trajala, sa prekidima, skoro 17 godina.
Laboratorija u kupatilu
Ipak, na osnovu Bojkinih zapisa, djelo je rekonstruisano, a potom digitalizovano u januaru 2024. godine u HD rezoluciji u specijalizovanoj laboratoriji ”Skrinšot” u Berlinu.
Kako navodi istoričar Zoran Pejašinović, pozivajući se na svjedočenje Gorana Baraća, najveći dio celuloidne trake, na kojoj je snimljen drugi dio “Bosne koja je prošla”, Aleksandar Bojko razvio samostalno ili u saradnji sa banjalučkim fotografom Ismetom Ibrišagićem, u priručnoj laboratoriji u kupatilu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu