Poštovani gledaoci, oprostite mi za sve greške koje sam napravio. Želim vam dobro zdravlje. Ja odlazim zauvijek – kazao je 1984. godine nakon prenosa polufinala Francuska – Portugal na Evropskom prvenstvu u fudbalu.
Na povratku u Zagreb, kapetan se obratio putnicima u avionu.
– Nije običaj da se obraćam, ali sa nama leti Mladen Delić i odlazi u zasluženu penziju – rekao je još nekoliko lijepih riječi, a potom su svi aplaudirali.
Mladen Delić, čovjek koji je, bez razlike, prigovorio svakome ko bi ga razočarao na terenu: sudijama, igračima i publici. Možda bi zbog razjarene mase mladih, koja trga mreže, zastave, juri igrače, iskočio iz kože ili bi opet povikao: “Ljudi, da li je to moguće? Ludnica! Šta je ovo?!”, kao kod gola Radanovića u meču sa Bugarskom 3:2.
Utemeljivač je Sportske redakcije Radio Zagreba, a 12. maja 1957. komentarisao je prvi prenos u istoriji HTV televizije – fudbalsku utakmicu Jugoslavija – Italija (6:1) sa stadiona u Maksimiru.
Bio je zarazan u neposrednosti, izvor znanja, ali i emocija, jednako dok je igrao fudbal ili izvještavao iz hramova evropskog sporta.
Sa svima je bio na “ti”
Iako je svjestan svoje planetarne popularnosti, Mladena nije iznenađivalo što ga zaustavljaju na ulici da ga oslovljavaju sa “ti”.
S njim je bilo jednostavno započeti razgovor, nije umišljena zvijezda, štaviše isprekidanim glasnim smijehom, sagovorniku daje do znanja da je nadasve zadovoljan upravo takvim iskazivanjem simpatija. Njemu, uglavnom, ne zamjeraju što mu jezik nije književno čist, što katkad u nastupu euforičnog oduševljenja zbog kakvog zgoditka ili važne pobjede “momaka u plavim kapicama” (ili majicama) lupi i zafrljoči nešto “pa ostane živ”.
On je znao da natjera ljude da pate i zatim urliču od sreće zajedno s njim, nerijetko im je išao na živce, ali Mladena Delića su svi voljeli. On je apsolutni šampion u greškama, takozvani “Mister Lapsus” ali svejedno šarmantan, naš, narodski čovjek. O njemu je jedan kritičar s pravom napisao: “Svidio se ili ne, Mladen Delić je ličnost koja je izborila sebi pravo da bude ono što jeste ili što hoće da bude i da nas uvijek intrigira. Zar to ne znači da svoj posao obavljao kako najbolje uijme, da zna šta je televiziji – osim slike – još neophodno: da i taj glas što se čuje bude takođe obojen”.
A drugi, opet nepotpisani, TV-kritičari, polemišući sa svojim kolegama – koji su sasvim ozbiljno optužili Delića da je za vrijeme prenosa super-važnog fudbalskog dvoboja Jugoslavija – Španija iz Frankfurta kod gledalaca izazivao “predinfarktna stanja” – o njegovom je poslu rekao: “Kao komentator identifikovao se sa milionima gledalaca pored malih ekrana, njegove su riječi bile naše riječi, njegova nadanja i naša nadanja, njegove strepnje naše strepnje, njegova iskrena radost naša radost. Delić je reporter s nervom, on se uzbuđuje, bučno reaguje, on je s nama u sobi, kraj malog ekrana, on je dio nas.”
O lapsusima i greškama
Novinar Mladen Delić je jednom prilikom komentarisao i svoje greške i status “Mister Lapsus”.
– Ovo što ću vam reći nije parola: za svaki nastup bez obzira jesu li to usmene novine u nekoj školi ili kasarni ili pak finale prvenstva svijeta u fudbalu, zaista se najsavjesnije spremim. A podatak valja znati iskoristiti u pravom trenutku, inače, jao majko…
Slušalac, a još manje gledalac: ne oprašta! Potreban je poseban jezik, kratke rečenice… U mom poslu ne možeš popraviti propuste: tu nema gumice ni vraćanja trake...
To pričate, a izabrali vas za mistera Lapsusa?
– Jao onome ko nije pogriješio. Konačno, ja se ne ljutim na to zvanje… I to je nešto…
Mnogi ga citiraju u govorima ili novinarskim tekstovima, a Delić se na to ovako osvrnuo:
– Kad sam uzviknuo “Ljudi moji, je li to moguće!?” ili “Pa to je ludilo!”, nisam znao da ću to izreći. Izletjelo je iz mene i gotovo! Ili u Zagrebu, kad smo igrali s Talijanima 1978, a oni poveli s 1:0.
– Tada je Safet Sušić dao tri gola zaredom. Safet Sušić, fudbalski heroj naših dana: Sve sam to znao i kao dijete (1979) Uzbudio sam se i bio veoma radostan. Nisam izdržao i počeo sam govoriti u mikrofon: “Safete, Safete, raduju se tvoj otac i majka…” Izletjelo je iz mene i gotovo! A onda me obuzela nelagoda i sinulo mi je: jesu li mu roditelji živi? Joj meni, majko moja! I dok je utakmica trajala, neprestano sam razmišljao jesam li rekao glupost. Nema gumice za brisanje, riječi su otišle u eter. Nakon utakmice raspitivao sam se kod svakoga: jesu li Sušićevi roditelji živi? I sreo sam Bosanca, Safetovog poznanika, koji mi je potvrdio da su živi. Od sreće sam ga pozvao na gemišt!”, piše Yugopapir.
Iako je poznavao mnoge vrhunske sportiste, ni sa kim nije bio blizak. Tako nije mogao pasti pod njihov uticaj. Mogao je prenositi objektivno.
Dok je još radio, Delića je pogodila teška nesreća
Poginula mu je supruga Marija. Samo mu je rad pomogao da savlada bol i prebrodi gubitak žene. Sa njom je otišao i dio njegovog života. Bio je u godinama kad je prava tragedija ostati bez supruge. Nadao se da će nekoga sresti, s kim će biti do kraja života. Jer i Mladen je osiećao da čovek, kako stari, sve više osieća potrebu da ima nekoga uz sebe. Srećom, imao je kćerku, pa ipak nije sam. Dok je supruga Marija bila živa sa njom je otkrio zabačenu uvalu na otoku Braču, gdje je podigao vikendicu. Kad ju je počeo graditi, govorili su mu da je pustinjak, a danas je u borovoj šumi i okolini već desetak kuća. Romantična Delićeva duša odvela ga je u tu uvalu. Svake godine je provodio ondje četiri najtoplija mjeseca.
Odbio je da mu prijatelji i suradnici na zagrebačkoj televiziji pripreme oproštaj uoči penzije.
Ali, nije mogao spriječiti novinare na završetku zimske Olimpijade u Sarajevu da se s njim oproste. Za njega bio je to tužan rastanak. Okupili su se novinari iz svih jugoslavenskih televizijskih centara.
– Zastao mi je glas u grlu – sjeća se Delić.
– Nisam mogao govoriti, šta mi se dogodilo prvi put u karijeri. Spasio me Dragan Nikitović, koji je preuzeo riječ i rekao da odlazim, da se rastajemo…
Bio je to za mene tužan i pomalo sjetan trenutak. Nije mi bilo lako.
Dirljiv oproštaj pripremili su mi kolege u “Beogradskoj hronici”. Odlazeći u Zagreb, čak me kamera pratila na aerodromu. Na ulazu u avion oprostio sam se od Beograđana, rekavši im da ih lijepo molim da mi oproste za sve moje lapsuse. Kad je avion bio visoko u vazduhu, javio se kapetan Avramović i rekao: “Poštovani putnici, nije običaj da vam se obraćam, ali večeras s nama leti Mladen Delić koji odlazi u zasluženu penziju.”
Još je o meni rekao nekoliko lijepih reči, a onda su ljudi aplaudirali. Takvi trenuci se pamte.
Za dobrovoljni radu u sportu i ostvarenju u sportskom novinarstvu primio je brojna priznanja. Umro je 22. februara 2005. godine, a sahranjen na zagrebačkom groblju Mirogoj, prenosi Stil.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu