Dramski umjetnik je u svojoj bogatoj karijeri ostvario je brojne role, kojima se upisao zlatnim slovima u istoriju domaće kinematografije.
Rođen je 15. marta 1941. godine, a na daske koje život znače stao je prvi put sa deset godina. Studije glume na akademiji završio je u klasi sa Zoranom Radmilovićem, Stanislavom Stašom Pešić, Petrom Kraljem, Milošem Žutićem i Oliverom Katarinom Vučo.
Osim zapaženih rezultata u teatru, televizijskoj i filmskoj publici se predstavlja u više od pedeset ostvarenja, te snima više od sto epizodnih nastavaka poznatih serija, bilježi poseban uspjeh u serijama scenariste Siniše Pavića.
Veliku popularnost stekao je upravo pojavljivanjem u televizijskim serijama “Srećni ljudi” i “Bela lađa”, a odigrao je više desetina briljantnih uloga na scenama Narodnog pozorišta i Pozorišta na Terazijama.
U srca publike zauvek se uselio ulogom tajkuna-antagoniste Ozrena Soldatovića u serijama “Srećni ljudi” i “Bela lađa”, kao i ulogom parničnog, pa potom krivičnog sudije u seriji “Bolji život”.
– Za to što sam postao glumac najzaslužniji su moj učitelj Ilija Janković i jedna čistačica. Učitelj je u meni prepoznao glumačku sklonost i dao mi ulogu u predstavi, a neka čistačica je gledala tu predstavu i preporučila me čuvenom Bati Miladinoviću u Radio Beogradu. Desetak godina kasnije upisao sam glumačku akademiju, u klasi sa pokojnim Zoranom Radmilovićem, Stanislavom Stašom Pešić i Petrom Kraljem- rekao je svojevremeno poznati glumac.
Talija
Najbolji prijatelj među kolegama bio mu je Petar Kralj.
– Pera i ja družili smo se na Akademiji svakodnevno. Što na časovima, što privatno. U njemu sam prepoznao čast i poštenje, što je veoma rijetko i izuzetno kod ljudi. Pri tom je Pera simpatičan čovjek, duhovit je, opušten i, što je tada bilo jako važno, uvijek raspoložen za dobru kapljicu. Jednom prilikom, poslije gostovanja u nekoj emisiji, sreli smo se negdje oko deset sati izjutra. Sjeli smo u bifeu „Lasta“, pričali i pili sve dok nismo pali s nogu.
Život nas je malo razdvojio, između ostalog jer sam prestao da pijem iz zdravstvenih razloga. Tokom bombardovanja 1999. godine imao sam moždani udar i od tada ni kap nisam popio – otkrio je svojevremeno Dušan.
Tragedija
Ipak, veliki trag u njegovom životu ostavila je jedna tragedija. Njegov otac umro je nažalost, prije nego se Dušan rodio.
– Otac je umro novembra 1940. godine i ja sam, u stvari, posmrče. Moj otac Dragutin je bio razmaženi sin bogatog industrijalca, a majka Dušica Vasiljević poznata balerina. Iz priča znam da, kad je moj djed umro, njegovo četvoro djece, među kojima je bio i moj otac, podijelili su njegovo bogatstvo. Otac je tada počeo da živi sladak život, prvi u Beogradu je kupio “Bentli” – prisetio se davno Dušan.
Borba
Dušan nije krio i da se borio sa alkoholizmom, a godinama je bio u skladnom braku sa suprugom Mirjanom sa kojom ima kćerku Anu.
– Da se ponovo rodim, opet bih bio glumac! Uz svih sedam kora i sve teškoće, ne bih ništa mijenjao. Mislim da ne bih mogao ničim drugim da se bavim osim glumom. Svoj posao radio sam sa mnogo ljubavi. Kada vas jednom uhvati glumački virus, tu više lijeka nema – bio je iskren Golumbovski.
U penziju je otišao 2002. godine, od kada je tumačio isključivo lik Ozrena Soldatovića, koji smatra svojom posebnom obavezom.
Umro je u Beogradu 3. januara 2016. godine u svojoj sedamdeset i četvrtoj godini, piše Kurir.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu