U patrijarhalnim zajednicama ovog kraja imovina se prenosila isključivo na muške potomke, dok su se kćerke odricale svega, odlazeći u muževljevu kuću praznih ruku. Staroplaninke su znale da se njihova vrijednost mjerila time koliko mogu da rade i koliko sinova mogu da rode naučene da je samo muško dijete povod za radovanje.
Članovi i članice Centra za podršku lokalnoj zajednici “Mome”, svjesni da se glas žena iz ruralnih područja rijetko čuje, napravili su dokumentarni serijal “Staroplaninke — patrijarhat i njegovo nasljeđe u ruralnim zajednicama”, gdje se konačno čuje glas žena iz sela Rsovci, Dobri Do i Dojkinci. Najzad ih je neko pitao kako razmišljaju i kroz šta su sve prošle, odrastajući i osnivajući porodicu u čvrstim patrijarhalnim okovima.
Slavlje isključivo za rođenje muškog djeteta
Nije nepoznanica da patrijarhat veliča rođenje isključivo muškog djeteta, dok se rođenje ženskog čak može smatrati neuspjehom. Ovakvo razmišljanje dovodi i do selektivnih abortusa, po čemu je naročito poznata Crna Gora. Kako su korjeni patrijarhata naročito snažni u ruralnim područjima, i u Rsovcima, Dobrom Dolu i Dojkincima je radost bila veća kada na svijet dođe muško dijete, jer ono je “nasljednik, domaćin”. Njegovo rođenje znači da će imati ko da “nastavi lozu”.
– Ako imaš dvije djevojčice, rodiš li muško, znaš da je to muško, da vrijedi da mu se raduješ, da ga voliš, da ga sve… – kaže Viktorija Mančić.
“Bose ili bez suknje – nebitno je”
Zlata Mladić navodi da je odnos prema dječacima bio drugačiji i tokom cijelog odrastanja.
– Mnogo, mnogo razlika. Kada se rodi muško, sve za muško. Sve za brata, da ima što više imanja. Mi da li smo išle bose, da li ćemo da imamo suknje nije bilo bitno, sve dok nismo porasle – prisjeća se Mladićeva.
“Uspjeh – udati se za onog ko ima zemlju u blizini”
Znajući kakav ih život čeka, ženama je bilo bitno da odu u kuću u čijoj blizini je zemljište koje će obrađivati.
– Žene sa kojima sam razgovarala su birale muževe shodno svojim željama, ali opet postoji tu još jedan moment. Željele su da odu, da se udaju tamo negdje, gdje je zemlja pristupačnija. Svjesne su da moraju da rade teške fizičke poslove. Pa ako već moraju, da to ne bude tamo negdje u planinama. Uspjeh je bio udati se za nekog ko ima plodno zemljište u blizini sela – objašnjava Gordana Simonović Veljković.
“To je sve za Boru, vi iš, napolje”
Ne treba zaboraviti i na to da žena cijelog života radi na tuđem imanju. Po odlasku u muževljevu kuću, njenu djevojačku kuću u cjelosti najčešće naslijedi brat ili braća. Žene sa Stare planine se često odriču nasljedstva, pa tako ni nemaju gdje da se vrate, šta da prodaju ili poklone djeci, a da je isključivo njihovo.
– Nisam htjela na brata ništa da uzmem. Sve sam bratu poklonila. Jer ja sam ovdje došla, oni su imali puno imanje. Jednog brata smo imale, nismo tri. Sve sam poklonila njemu. Ništa nisam uzela, kao ni druge sestre. Majka nam je rekla: ‘To je sve za Boru, vi iš, napolje'”, prisjeća se Stoimenka Stojsavljević.
Ljubinka Pešić (82) iz Dobrog Dola, potvrđuje da ništa nije dobila, ali da i nije ništa ni tražila, prenosi Blic.
– Ništa, ništa nisam dobila. Išla sam i rekla sam im da sam izmirena. Mašinu za šivenje su mi dali i jedan šifonjer i to je to. A moje sestre ni to nisu dobile – govori Ljubinka, te dodaje da su dva brata podijelila imanje.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu