Hronika

"Vidio sam kako pluta i skočio u vodu" Marko (17) izvukao iz vode onesviješćenog druga i spriječio JOŠ GORU TRAGEDIJU

Cijeli grad je obavijen tugom zbog pogibije momka Bogdana Ilića (19) koji je izgubio život u stravičnoj nesreći utopivši se u jezeru Veliki Zaton.

"Vidio sam kako pluta i skočio u vodu" Marko (17) izvukao iz vode onesviješćenog druga i spriječio JOŠ GORU TRAGEDIJU
FOTO: PRIVATNA ARHIVA

Kad je trebalo da se raduje životu, da Majdanpeku donosi još dosta odličja sa bokserskih mečeva, da se zaposli i bude oslonac svojoj porodici. Sve je stalo u jednom trenutku i postalo nestvarno. Niko se još uvijek ne miri sa činjenicom da je porodicu Ilić, Bogdanove drugove, poznanike, komšije, zadesila ovakava nesreća.

Oni koji su sa njim provodili najviše vremena, njegovi drugari, Mateja, Marko, Ognjen, Aleksa, Lazar, Vuk, Veljko i još mnogo njih koji baš za ovog momka, kažu da im je bio najbolji drug, najbolji od svih. Ne mire se sa činjenicom da ga ujutru neće pozvati telefonom na trening, u teretanu, u kafić….

Pročitajte još

Njih četvoricu sreli smo po povratku iz stana Bogdanove porodice kako u tišini idu ulicom, tužnih lica i očiju punih suza. Potpuno utučeni, još uvijek nisu svjesni svega i ne mogu da prihvate stvarnost. Među njima je i  Marko Nikolić (17) kako kaže, Bogdanov drug od malena. I baš on i njegov drug Veljko B. (17) te kobne večeri prvi su naišli i zatekli stravičan prizor, koji će kako kažu pamtiti dok su živi, piše Kurir.

– Naišli smo prvi odmah čim se desila nesreća. To je toliki stres koji ne može riječima da se opiše. Međutim, iako je bio mrak, vidio sam kako Vuk pluta a da Lazar uz tešku muku pokušava da ispliva. Ni trenutka nisam razmišljao,niti se dvoumio, jer je bilo i hladno i mračno, da li da skočim u jezero i priteknem im u pomoć. Jednostavno ne znam kako da vam kažem, uopšte nisam imao strah. Lazar mi je pomogao da nekako izvučemo Vuka na obalu i odmah smo krenuli da mu pomažemo, da ga oživljavamo. Nismo ni znali kako se to ispravno radi, ali na pameti nam je bilo jedno da mora da se povrati i da ostane živ. Pritiskali smo mu stomak, kako bi izašla voda koje se nagutao i hvala Bogu nekako se povratio – kaže još uvijek utučen i zbunjen Marko, koji ima svega sedamnaest godina, a koji je učinio nešto što bi uradio retko ko, možda i sa mnogo više životnog iskustva.

Učenik je drugog razreda srednje Medicinske škole u Zaječaru i cijeloga života će ga pratiti slika svega što je preživio tog kobnog drugog dana Uskrsa.

– Za to vrijeme dok sam ja bio dole, Veljko je ostao u autu i pozvao je Hitnu pomoć Doma zdravlja koja je stigla brzo. Tek tada me je sustigao stres, postao sam svjestan šta smo preživjeli shvativši da Bogdana nema. Međutim, tada je već bilo kasno….. – priča Marko N. iz Majdanpeka, učenik drugog razreda srednje Medicinske škole u Zaječaru kome kako se sada čini niko nikada neće moći da izmami ni blagi osmijeh na licu.

Svaka njegova izgovorena riječ svodi se na šapat ispunjen setom i tugom za izgubljenim drugom iz djetinjstva. Spuštenih glava stajali su i njih trojica, Mateja, Ognej i Aleksa, u isto vreme misleći isto, izgovarajući u isti glas…

– Ne, ovo je nemoguće, još uvijek ne možemo da prihvatimo da ga više nećemo čuti, da ga nećemo vidjeti ..Bogdan će uvek biti tu,pored nas i sa nama …. – kažu oni.