O tome je za Srpskainfo, samo dio bogatog i dugogodišnjeg iskustva ispričala Mara Drinić, koja pripada plejadi uspješnih gradiških rukovodilaca. Po obrazovanju diplomirani ekonomista, ona je već dugo u penziji, ali društveno je veoma aktivna.
Pored više rukovodećih pozicija u Gradiški, računajući i funkciju predsjednika Skupštine opštine, deset godina Mara je radila u zdravstvu. Bila je direktor radne zajednice, a potom Radne organizacije Medicinski centar.
– Država je propisivala stopu ili procenat takozavne opšte i zajedničke potrošnje u zdravstvu, školstvu, kulturi i još nekim društvenim sektorima. Ukoliko plate ili mjesečna primanja, primjenom propisane stope za navedene djelatnosti, porastu, što se u to vrijeme često dešavalo, tada se na račune slije više novca od iznosa propisanog konceptom opšte i zajedničke potrošnje. Tada već nastaje problem viška novca, mada narod često kaže da od viška galava ne boli ali ukoliko taj višak ne vratimo, mogla nas je i te kako zaboljeti glava – prisjeća se Mara poslovne politike davnašnjeg vremena i bivše države SFRJ.
Često se dešavalo, kaže Mara, da imamo višak novca, a to država nije tolerisala nego se višak morao vratiti privredi koja je u to vrijeme bila veoma razvijena, tih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka.
– Proizvodnja je rasla, zaposlenost, plate takođe i kada se podvuče crta, često se ispostavljalo da imamo mnogo para, više nego što smo mogli i smjeli imati na računu. Tu nije bilo kalkulisanja nego sam ja odlazila u privredne kolektive i vraćala novac, zavisno ko je koliko uplatio, iznad propisanih normi. Sjećam se, moje kolege i rukovodiocu i privredi, koji su znali da se ja borim za Medicinski centar i često tražim njihovu pomoć, kada me vide na kapiji, govorili su, ide Mara tražiti para. Ima tu istine, ali ne sasvim jer ja sam tražila, ali i vraćala pare to jest novac, zavisno od okolnosti i finasijske situacije – sjeća se Mara Drinić svoga rukovođenja, privrednih i poslovnih tokova.
Ponekada je, veli, u proceduralnom smislu bilo lakše dobiti nego vratiti novac, ali to se nije smjelo prećutati ili pomisliti da se višak zadrži na računu.
– Naravno, uvijek je bilo problema i poteškoća u finasiranju zdravstva, ali smo uspijevali zadovoljiti potrebe, odraditi svoju društvenu zadaću. Tada nije bilo gubitaka, negativnog finasijskog salda niti dugovanja. U protivnom, sve se u Opštini dizalo na uzbunu, tražilo se hitno rješenje da bi se loše poslovanje popravilo. Nije bilo izostavljanja uplate doprinosa za radnike i druge državne obaveze – objašnjava Mara poslovnu logiku koja je sada gotovo neshvatljiva i nepoznata.
– Vodili smo računa o kadrovskoj politici, stipendirali studente medicine, stimulisali ih dodjelom stanova i drugim privilegijama a oni su to znalački i odgovorno vraćali zajednci, radili, napredovali i ovdje stvarali porodice. I sada ovdje žive ljekari, odavno penzioneri koji su u Gradišku, iz udaljenih krajeva, došli kao mladići i ovdje ostali – priča naša sagovornica iznoseći mnogo dobrih primjera.
Takođe smo, dodaje, mnogo pažnje posvećivali su međuljudskim odnosima, učili mlade da budu skromni, odgovorni i posvećeni svome poslu.
-Takav, dobar glas daleko se pročuo i zato su naši ljekari, stipendisti, sticali povjerenje, dovodili ovdje svoje bračne partnere, isto tako ljekare a privlačili kolege iz drugih centara da dođu u Gradišku i ovdje se zaposle. Tu svakako mogu svrstati i svoje školske drugove, ugledne ljekare među kojima su Petar Danilović, Aftaba Dubičanac, Radojka Tendžerić, Remzo Suhonjić, Jovo Desančić… Bili smo prijatelji a ja sam uživala radeći sa njima – sa ponosom je posvjedočila Mara Drinić, ushićena zbog dobrih iskustava iz tadašnjem Medicinskog centra.
Kolektiv je bio, velikim dijelom sastavljen od Gradiščanaca i ostalih koji su u naš grad došli da bi radili, kazala nam je ova ugledna penzionerka, sa velikim i bogatim iskustvom u privredi i društvenim djelatnostima.
– To su bila srećna vremena u kojima su naši ljekari ovdje radili od prvog dana, poslije završetka fakulteta pa sve do penzije. O ekonomiji u zdravstvu prethodno nisam ništa znala ili sasvim malo, u poređenju sa obavezama proisteklim iz moje rukovodeće pozicije. Nije me to obeshrabrilo niti zaplašilo nego sam koristila svaku priliku da naučim što više iz ove oblasti, u interesu kolektiva, lokalne zajednice i sebe lično – zaključila je Mara Drinić, govoreći o svojim iskustvima u rukovođenju i davnašnjoj praksi države koja odavno ne postoji ali na tim iskustvima, dodaje, i sada ima šta naučiti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu