Čekamo bilo kakve informacije o tome kako su umrli Ljilja i Duško, čuli smo da nije bilo tragova nasilja, što nam je svima laknulo, pogotovo što nam je svašta prolazilo kroz glavu kada smo saznali da su umrli, čak i to da je nesrećni Duško možda izvršio samoubistvo ne daj Bože kaže komšinica za Kurir i dodaje da pretpostavlja da je on preminuo prvi, a za njim ubrzo i njegova majka o kojoj je on brinuo godinama.
U ovom stanu Kneževići žive godinama. Tu su prvo bili i Ljiljini roditelji, pa je poslije njihove smrti ostala Ljilja sa rođenom sestrom i sinom da živi tu. Njena sestra je brinula o njima, održavala je stan i vodila računa o svemu. Poslije njene smrti vjerovatno niko nije mogao da brine o higijeni stana, s obzirom na to da je Ljilja bila nepokretna, a i Duško se kretao pomoću štapa. Vjerovatno je Duško prvi preminuo, a onda za njim i njegova majka koja je bila nepokretna, vjerovatno od gladi i muke, ko zna, žena nije mogla sama da brine o sebi – ispričala je prva komšinica Kneževića.
Za stanare ove zgrade, komšije su imale da kažu samo reči hvale. Ljiljana je, godinama radila u fabrici čarapa, sve dok nije otišla u penziju, dok je njen sin radio takođe u jednoj firmi, da bi nakon njenog zatvaranja, oboje prodavali jaja na obližnjoj pijaci. Ljilja je bila divna žena, vrijedna, radna, druželjubiva, tako je i sina vaspitala. Duško nikada nije upoznao svog oca, niko od nas ovde i nije znao da taj čovjek postoji, Ljilja je rodila dijete i od tada žive ovde. Znamo samo da je Ljilja radila u fabrici čarapa, poslije je otišla u penziju i počela je da prodaje jaja na pijaci, a poslije propadanja firme u kojoj je radio Duško, i on je sa majkom išao na pijacu. Ima sigurno 20ak godina od toga – kaže naša sagovornica.
Ljudi su i dalje u šoku da njihovih komšija više nema. Kako kažu, iako su poslednjih godina živjeli povučeno, umjeli su da porazgovaraju na hodniku sa Duškom kadgod je izlazio da prošeta psa, a posljednje dvije nedjelje ni njega niko od komšija nije sretao u zgradi. Ranije sam svraćala da im odnesem kad nešto napravim slatko, popričamo kratko i to je to, međutim, posljednjih godina otkad je preminula Ljiljinina sestra, živjeli su oboje potpuno povučeno. Mislim da su se najviše povukli zbog toga što nisu mogli da vode računa ni o sebi, a kamoli o stanu, unutra je bilo katastrofa, strava i užas – rekla je jedna komšinica.
Ona je dodala da se neprijatan miris osjećao dugo vremena upravo zbog te nehigijene, međutim kako ih niko od stanara nije dugo vidio, a miris koji je dopirao postajao je sve neprijatniji, posumnjali su na ono najgore. Duška nismo sreli sigurno dvije nedjelje, a Ljilja stan nije napuštala, pa možda i 10 godina zbog stanja u kom se nalazila. Uvijek je nekako neprijatno mirisalo zbog toga što niko nije imao to da čisti i rasprema, ali kad je počelo sve više da se oseća, shvatili smo da se nešto desilo. Posle toga, imali smo šta i da vide. Ja sam povraćala od muke, samo mi je prolazilo kroz glavu da je onaj smrad koji je dopirao non-stop upravo zbog tijela koja su očigledno već dugo tu. Tuga i velika greota – dodala je komšinica.
Kneževići nisu imali nikoga od bliže rodbine. Komšije su znale samo za Ljiljaninog brata koji je živio, prema onome što oni znaju, u Zemunu, međutim, dugo ih niko od njegove porodice nije obilazio. Ne znamo šta će biti sa ovim stanom sada, tu nema više nikoga. Njih dvoje su imali samo jedno drugo, Ljilja je sina mnogo voljela. Znam da je imala dvije sestre i brata, one su obe umrle, a brat je stanovao sa porodicom negdje u Zemunu; prije su dolazili i obilazili ih ovdje, međutim, godinama se o njima ništa ne zna, gubi im se svaki trag i ko zna šta je razlog što nisu dolazili i da li su uopšte više tu, da li uopšte znaju za ovo – ispričao je jedan komšija koji je insistirao na anonimnosti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu