Nakon prvih informacija, suočili smo se sa strahom za svoje zdravlje i život, kao i za naše bližnje.
Bili smo zasuti obiljem različitih informacija, prikovani za uređaje, kako ne bi propustili nešto novo, a značajno.
Nemoćni pred činjenicom da se o novom virusu zapravo jako malo zna, da ga ne možemo lokalizovati, a da ja moguća opasnost velika.
Bilo je još teže jer nismo imali gdje bježati, niti smo mogli virus napasti.
Obzirom da je to značilo da se ne može ništa uraditi da se u potpunosti izbjegne opasnost, suočili smo se sa sopstvenom bespomoćnošću i ljutnjom na druge.
Obilje informacija, od kojih su neke znale biti vrlo zastrašujuće, podizale su nivo tenzije i vodile u paniku. Neki su se osjećali sigurnije negirajući opasnost.
Nakon prve konfuzije, šoka, na neki način smo naučili da prihvatimo svoje emocije, da pronađemo način na koji se možemo smisleno pobrinuti za druge i sebe, da smanjimo rizik i osjećamo se sigurnije.
Tokom tog perioda, uslijedila je izolacija. Još uvijek trapavo prilagođeni novonastaloj situaciji, pokušavajući da razumijemo i radimo nešto smisleno i korisno, suočeni smo sa novim zahtjevom.
Trebalo je sada prihvatiti izmijenjen način života i adaptirati se, ne znajući koliko će to trajati i kakve će posljedice biti. Grubo smo zaustavljeni u svom užurbanom, „morajućem“ životu.
Odjednom nismo morali biti u firmi, djeca nisu morala u školu, pa ni kod ljekara nismo morali. Nismo se morali ni grliti, putovati. Prilagođavali smo se. Učili nove vještine, da bi smo život mogli online nastaviti.
Čitave porodice zajedno, sa velikim brojem aktivnosti. Ili potpuno sami… Ili stari…
Svako je bio zaustavljen i suočen sa svojim životom, sa strahovima, sa ishodom sopstvenih izbora, sa realnošću. Presjek stanja. Bez mogućnosti bježanja. Prinuđeni da se suočimo.
Neki su bili zadovoljni onim što su vidjeli. Neki su preplašeni, tužni, ljuti. Kada su ,,moranja“ zaustavljena, neki su ostali sa neispunjenim željama, a neki sa olakšanjem. Nekima na sreću, a nekima na žalost, ovaj period se završio i došli su novi zahtjevi. A ostao je umor i iscrpljenost od svega kroz šta smo prošli.
Umor je očekivan. Svi naši mehanizmi radili su pod punim naponom već duže vrijeme. Istrošili smo se i odmor je potreban i poželjan. A nakon odmora?
Ostaje posljednji zahtjev, zahtjev da nastavimo živjeti sa koronom. Opet razgovarati, sarađivati, družiti se. Sve kao i prije, ali ne baš kao prije. Rizik i oprez su i dalje potrebni.
Korona je i dalje tu. Može se putovati, ali uz ograničenja i ne svuda. Može se i družiti, ali u određenom broju i pod određenim uslovima. Djeca idu u škole, ali ne svi zajedno, ne dijeli se ništa, ne prilazi se učiteljici.
Trebalo se vratiti u ,,stari“ život uz ograničenja. Ali čak i da nastavljamo po starom, da li želimo opet po starom?
Pogledali smo poprečni presjek sopstvenog života u jednom trenutku. Važno je da se sjetimo svog utiska. Da li nam se dopalo to što smo zatekli?
Ukoliko jeste, nastavljamo putem kojim smo krenuli, svijesni svojih vrijednosti. Odvajajući vrijeme i svoju posvećenost za njih. Ako nismo, vrijeme je za promjene.
Promjena počinje prvim korakom u pravcu ispunjenijeg života. Ne sutra ili kad prođe korona, već odmah.
Imali smo priliku da vidimo kako se nosimo sa krizom. Važno je da ne zaboravimo šta nam je u tom procesu pomagalo, koje smo sopstvene snage prepoznali, kakva nam je podrška bila potrebna, ko nam je bio adekvatna podrška?
Važno je da ne zaboravimo svoje snage i oslonce u teškim situacijama. Važno je da znamo i gdje su naše slabosti, ne da bi se obezvrjeđivali i stidjeli, već da bi potražili pomoć i osnažili se.
Vrijeme je za promjene. Promjena počinje prvim korakom u pravcu ispunjenijeg života. Ne sutra ili kad prođe korona, već odmah.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu