Strah je preplavio najveći dio stanovništva. Reagovalo se na način na koji smo navikli da reagujemo u krizama, stvaranjem zaliha, neke su bile razumljive (hrana, piće…), a neke i ne baš (toalet papir). Proradio je i naš humor kao način odbrane od neprijatnosti i napetosti koja je narastala. Bilo je mnoštvo dosjetki na društvenim mrežama, koje su postale osnovni način komunikacije i druženja, a internet je postao još značajniji, jer je značio povezanost s drugima.
Prešlo se na onlajn nastavu, rad od kuće (nekima se baš svidio), poslovni sastanci, edukacije su nastavljene na onlajn platformama. Zatvorile su se granice, a mi smo ostali zatvoreni u svom mikro svijetu, više ili manje plašeći se za sebe i svoje bližnje, pogotovo ako su pripadali ranjivim kategorijama ili su zbog poslova bili na prvoj liniji odbrane (medicinsko osoblje), bili neophodni da život ne bi stao (zaposleni po samoposlugama, policajci, komunalci…), odnosno bili naš pogled u svijet, izvor informacija (novinari, aktivisti ….). Bili su to realni strahovi, jer opasnost je postojala.
Slušali smo preporuke stručnjaka, a rukavice i maske su postale obavezni dio našeg aksesoara. Vidjeli smo zaista kreativne modele, dok se solidarnost u šivenju i njihovoj distribuciji pokazala u punom svjetlu. Uglavnom prilagodili smo se, neko brže, neko sporije, ali prilagodili smo se, a strah se smanjivao.
U tim danima više se pričalo o emocijama, mentalnom zdravlju, postali smo svjesniji njegove važnosti i koliko na njega utiču spoljni događaji, tačnije naša tumačenja tih događaja. Osluškivali smo sebe i svoje tijelo, pitali se šta nam se dešava i zašto reagujemo na takav način. Svaka naša emocija nam je govorila (i govori) o važnosti situacije za nas, a njen intezitet o vrijednosti koji događaj ima. Ukoliko nam je nešto vrijednije, intenzitet je veći. Ocjenjivali smo svoje sposobosti da odgovorimo na izazov, čime smo mijenjali kvalitet emocije, tamo gdje smo smatrali da postoji način da nešto uradimo bili smo zabrinuti, no ako smo smatrali da ne možemo ništa uraditi i da će se desiti nešto strašno izvan naše moći, produkovali smo anksioznost.
Naša definicija situacije je provocirala emociju na osnovu koje smo produkovali određena ponašanja, koja su bila više ili manje svrsishodna. Tako je i kada krize nema, samo smo u njeno vrijeme osjetljiviji i spremniji da tražimo rješenja i podršku.
I šta poslije korone? Većina govori da se osjeća čudno, pomalo dezorijentisano. Rutina koja je bila uobičajena za ovo doba godine (priprema za odmor i slično) je poremećena, jer mi počinjemo da radimo, virus je još uvijek prisutan i pitanje je da li je dobro da se uporno držimo navike. Spominje se i drugi talas, pa nam nekako i jesen djeluje nesigurno. Ono što nam je ranije bilo očekivano više nije.
Neki su, na žalost, izgubili svoje bližnje, život se promijenio. Nismo više tako sigurni kao ranije. I to je u redu. Ponovo se prilagođavamo, uključujemo nove zahtjeve u svakodnevicu.
Dišite polako
I zato, ako osjetite uznemirenost, pritisak zastanite, dišite polako i ritmično i pitajte se “šta to propuštam, pa ovako reagujem”. Odgovor na ovo pitanje će vam dati smjernice za dalje. A ako uznemirenost duže potraje, ometa vam svakodnevicu, potražite psihološku podršku. Lakše je problem prevazići uz stručnu pomoć.
Slađana Cvjetković, psiholog-psihoterapeut
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu