Ipak, ono što mnogi ne znaju o Sari dok im ona to sama ne kaže ili slučajno ne uoče slušne aparate koji se kriju ispod bujne kose, jeste da je rođena sa srednje teškim oštećenjem sluha i da nosi slušne aparate.
– Budući da su dio mene od četvrte godine života, ne primjećujem ih i najveći broj aktivnosti obavljam regularno. Postoje situacije u kojima se osjećam pomalo izgubljeno i osujećeno, ali se trudim da ih prevaziđem prihvatanjem ili mijenjanjem. Kada sam bila mlađa, slušni aparati su predstavljali izvor mojih nesigurnosti od toga kako će me druga djeca prihvatiti, do toga kako da kažem momku koji mi se dopada za svoj problem. Onda sam shvatila da nisam dužna ništa da objašnjavam i da je oštećenje sluha samo jedna šifra u zdravstvenom kartonu, a zdravstveni karton je dokument povjerljive prirode – objašnjava Sara.
Na to se nadovezala i činjenica da je Sara djevojka sa brojnim vrlinama i ljepotama koje je uspjela da pronađe u sebi, izgradi samopouzdanje i preokrene svoje iskustvo u nešto korisno. Radnim danima aktivno se bori za bolji položaj studenata sa hendikepom na Univerzitetu u Beogradu, a sve je počelo zahvaljujući hrabrosti da javno govori o svom ličnom iskustvu, prenosi Blic.
– Aktivizmom se na direktan i indirektan način bavim veći dio svog života. U periodu srednje škole počela sam da pišem, da pohađam različite seminare, držim radionice i vršnjačke edukacije. Trenutak koji me je podstakao da ozbiljnije razmislim o tome je takmičenje u javnom debatovanju na fakultetu. Tada sam prvi put javno ispričala priču o svom hendikepu i pobjedila. Nakon toga, projekti su se samo nizali od držanja govora na javnim događajima, gostovanja na radiju, pisanja, sprovođenja projekata za mlade… – kaže ova devojka i dodaje da je najveći benefit aktivizma lično zadovoljstvo, saznanje da je nekoga podstakla na razmišljanje, ali i ljudi koje je upoznala kroz svoje aktivnosti.
U slobodno vrijeme Sara piše knjigu, ali i radi na ličnom projektu “1906 koraka”, za koji kaže da je kruna njenog aktivizma na blogu i društvenim mrežama, u okviru kojeg je odlučila da napravi čak 1906 koraka i podjeli ih sa svojim pratiocima.
– Zašto 1906 koraka? Zato što kada razložimo taj broj dobijemo simboličnu matematičku konstrukciju u kojoj je jedan broj (1826), broj dana koji stanu u pet kalendarskih godina, a drugi broj (80) simboliše put oko svijeta. Uglavnom, u narednih pet godina i 80 dana želim da putujem svijetom i kroz sebe. Šta se dešava kada dostignem cilj od 1906 koraka – ne znam, ali znam da to neće biti kraj. Koraci su moj način da zabilježim važne stvari koje su prošle i koje me čekaju do ostvarenja velikog sna, a to je da proputujem cijeli svijet. Svoj put dijelim sa drugima jer želim da pokažem da svi naši snovi mogu da budu istiniti, ako vjerujemo u njih i radimo na njihovom ostvarenju – korak po korak. Posebno naglašavam one dane kada razmišljam o odustajanju, kada mi je loš dan, zato što obično vidimo produkt nekog rada i rezultate nakon odricanja, neprospavanih noći i propuštenih žurki. A loših dana je mnogo i oni ne treba da nas obeshrabre, već podstaknu da guramo dalje još smjelije, jer možda nam je ostao još samo jedan korak – kaže Sara.
Dodaje da je prvobitna ideja bila da piše o svojim putničkim pustolovinama, ali različita interesovanja i svakodnevne aktivnosti usmjerile su njene “korake” na druge aspekte života.
– Javno govorim o svemu što me tišti, što mi smeta, što učim i iskusim, te nekad imam osjećaj da pišem svoj lični dnevnik za javnost. Zato nije neobično što se na mom profilu mogu pronaći teme koje se tiču upoznavanja sebe i svog tijela, se**a, psihoterapije, aktivizma, izazova i predrasuda o životu osoba sa hendikepom, volontiranja… Pišem na osnovu ličnog iskustva, rušeći obrazovnu formu u vidu dosadnih informacija iz udžbenika, jer smatram da su realna priča i iskustvo veoma bitan i dobar alat za učenje, istraživanje i promjenu svijesti – objašnjava Sara.
“Ako neko ima hendikep nije jadan i njegov život nije grozan”
Kako Sara ima dosta i stručnog znanja i iskustva na ovu temu, pitali smo je kako društvo u kojem živimo posmatra osobe sa hendikepom i šta svako od nas može da uradi kako bi se to promjenilo.
– Stepen razvijenosti društva diktira odnos tog društva prema osobama sa hendikepom. Da je Srbija još uvijek nerazvijena, govori činjenica da osobe sa poteškoćama kretanja ne mogu bezbjedno i bez tuđe pomoći da napuste svoj stan. Pristupačnost ne znači napraviti rampu, već je potrebno prilagoditi cjelokupni javni prostor tako da svaka osoba može da ga koristi bez spoticanja. Hendikep ne znači imati neko oboljenje, već biti onemogućen da ostvariš svoja osnovna ljudska prava – ne zato što ti nećeš, već zato što ti je uskraćen pristup tim pravima. To znači da je i majka sa djetetom u kolicima u situaciji hendikepa ako treba da uđe u prodavnicu čiji jedini prilaz uključuje dizanje kolica uz stepenice – objašnjava Đurđević.
Dodaje da postoji čitav niz problema koji čekaju rješenje, dok se naše društvo još uvek bavi pitanjem: “Kako ćemo zvati osobu sa hendikepom?” i, kako kaže, iako terminologija u ovom slučaju jeste važna, to ne treba da bude jedina stvar na koju će biti usmjerene naše aktivnosti.
– Ljudi reaguju diskriminišuće i na svjestan ili nesvjestan način podržavaju izolacijski pristup – da se osobe sa hendikepom sklone. Razmislite koliko često viđate osobe u kolicima, sa potpunim oštećenjem vida ili sa teškoćama u kretanju, ali i o tome koliko njih se samostalno šeta. To što ih ne viđate ne znači da ne postoje, a pravo pitanje je: “Gdje su i kako provode svoje vrijeme?” – kaže Sara.
Dodaje da diskriminišuće reakcije i nasilje nastaju iz straha, a strah je uvijek posljedica neznanja.
– Zato treba edukovati ljude, prvo, da se upoznaju sa osobama sa hendikepom. Drugo, da shvate da ako neko ima hendikep nije “jadan” i njegov ili njen život nije “grozan”. Osobe sa hendikepom imaju iste potrebe kao i svi drugi, samo neke od njih zadovoljavaju na drugačiji način – zaključuje.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu