Suvonjavi seljak tek tako ne pušta suze. Sa svojih 35 prošao je sito i rešeto. Rastao je u siromaštvu zabitog sela, rano ostao bez oca, iz poderanih dječačkih pantalona odmah je uskočio u radničke. Život ga je prijevremeno očeličio.
Neko vrijeme mu je trebalo da se sabere i sa suprugom Natašom (27) i njihovo petoro djece nastavi put ka tek kupljenom kućerku u Pilatovićima kraj Požege. Vraćali su se iz Visoke, zabitog ariljskog sela pod južnim padinama Zlatibora, u njemu se Borivoje rodio, mučio, borio, ponekad i gladovao.
I sada se bori i muči, krvnički od jutra do sutra, ali ima i za koga. Ne da sebi pravo na više od par sati sna i trošak ni za šta što nije nužno.
Tek nešto ljepše djetinjstvo, a i ona je iz sirotinjske kuće, u Bistrici kod Nove Varoši, imala je Nataša. Njihovi Milorad, Darko, Anđela, Ivana i šetomjesečni Mladen ne gladuju. Dinar koji otac donese iz nadnice, malinjaka, njive, uz pripadajući dječji i materinski dodatak za četvrto dijete, dovoljni su za najosnovnije.
Gdje god da pođu sa izuzetkom Borivojevih odlazaka na rad, Alempijevići moraju zajedno. Svi skupa jednim kolima. Suprotno propisima, ali drugačije jednostavno ne može.
Da mu ariljski policajac nije progledao kroz prste, morao bi Bore da plati silnu globu, a odakle njemu te pare. Ostao bi bez vozačke dozvole, koja njegovoj djeci znače hljeb, i dobio krivičnu prijavu. Zahvalan je saobraćajcu što je sve prošlo na upozorenju. Samo, morade li da ga uvrijedi? Reče mu da je lud što je toliku djecu potrpao u kola i da, kad ih već pravi, kupi autobus, da ga ne zanima što klince nema kome da ostavi na čuvanje.
– Ja lud? Lud što imam petoro djece, i sa svoje dvije ruke ih podižem, dok Srbiju zatire bijela kuga. Bez stalnih prihoda, a opet tudu pomoć i sažaljenje ne tražim. Da kupim autobus? Mogao je saobraćajac, ako me već ne razumije, kulturnije da me upozori da sam u prekršaju – priča Bore o događaju koji mu je natjerao suze na oči.
Manje bi ga, čini mu se, od riječi pogrde na račun djece, zaboljelo da ga je policajac udario po džepu. Nisu mu tri sina i dvije kćeri muka, nego najdraži blagoslov.
U mekoći njegovog kazivanja, makar ga i prvi put vidio i čuo, čovjek ne prepozna ništa drugo do seljačku iskrenost, čestitost i očinsku ljubav i požrtvovanje. I premor. Preko dana radi na građevini, kao keramičar, zidar, limar. Trućanjem zove kukumavke da posla nema, on se nijednog ne libi. Nije noćodbija, a neispavan je. To je zato što se imanjem zabavi uveče kad dođe iz nadnice i zauzet seoskom svakodnevicom ostane budan do u gluvo doba.
Visoku, u kojoj su rođeni Milorad, Darko, Anđela i Ivana, gdje Borivoju živi majka i gdje imaju malinjak, Alempijevići su morali da napuste zbog djece. Selo je pusto, do njega vode loši putevi, nema prodavnice, škola je predaleko. Do Prijanovića, u kojima ljetos kupiše kuću, život ih je vodio preko jednog dragačevskog sela u kome se zaljuljala Mladenova kolijevka.
– Od dobrog poznanika čuli smo da stariji bračni par bez potomstva, tu iz okoline Lučana, želi da pokloni kuću porodici sa više djece. Nismo dugo razmišljali misleći da ćemo tu naći sreću. Nije tako ispalo, ništa od dogovorenog nije ispoštovano, često smo ponižavani i osjećali se kao sluge. Morali smo da odemo – govore supružnici Alempijevići.
Pogledala ih je dobra otkupna cijena maline. Od zarade su, za jeftine pare, kupili straćaru u Prijanovićima, neuslovnu za život i opasanu korovom. Uz nju i oronulu štalu i 13 ari zemlje.
– Zamijenio sam podove, stolariju, renovirao kupatilo, iskopao septičku jamu. Sve osim vodovodnih i elektro instalacija moralo je da bude zamijenjeno. Nešto pokućstva smo kupili, nešto donijeli iz Visoke, pomogle su nam i komšije – ponosan je Bore što je djeci obezbijedio pristojan krov nad glavom.
Uzeo je u zakup dva hektara zemlje, voljan je da gaji vrt, malinu, ječam, kukuruz. Samo, ne zna čime jer nema nijednu poljoprivrednu mašinu. Pozajmiće komšija, zna, traktor sa sejalicom i plugom jednom, dvaput, ali ne može stalno.
– U Novoj godini želim da sva djeca svijeta budu živa i zdrava i da imaju roditeljsku liubav kao ja. Volio bih da kupimo kombi, da tatu više ne grdi policajac. I traktor, da imamo čime da obrađujemo zemlju – govorio je Milorad, najstariji od braće i sestara. Na pola je trećeg razreda, a već je tri adrese i škole promijenio. Valjda zato nije odličan đak. Uz Darka, Anđelu, Ivanu, i Mladena u majčinom krilu, ćućurio se na krevetu.
Čišćenje, pranje, peglanje, pa u štalu
Gledao je Borivoje djecu i opet pustio suze. Ovoga puta radosnice. Kad ih vidi site, obučene, nasmijane… Veće sreće i boljeg odmora njemu nema.
– Svako jutro ustanemo u pet. Borivoje ode da radi, a ja se posvetim djeci. Prvo spremim doručak. Milorada i Darka ispratim u školu, namirim stoku, utom se bude Anđela, Ivana i Mladen, djeca k'o djeca, traže majku uz sebe. Poslije se zabavim oko ručka, utom će ova dvojica iz škole, sa njima oko domaćeg zadatka, pa čišćenje, pranje, peglanje, opet u štalu. I tako svaki dan. Naporno, ali lijepo i vrijedno odricanja – prenosi Nataša kako je gajiti petoro djece, prenosi Blic žena.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu