Dok je zet, kako tvrdi 72-godišnja žena, koji je jedva završio osnovnu školu, omalovažava, njena kćerka sve to mirno posmatra, ne pružajući joj podršku. Zbog toga osjeća da je porodica s jede strane iskorišćava, a s druge zanemaruje, uprkos svim žrtvama koje je podnijela za njih.
– Udovica sam već pet godina, imam 72 godine i kćerku jedinicu koju smo suprug i ja uvijek podržavali. Bila je uspješan student i prve dvije godine fakulteta završila je sa odličnim ocjenama. Plaćali smo joj bez pogovora sve – od privatnog stanovanja, hrane, knjiga i skripti do svih drugih studentskih potreba. Međutim, na polovini treće godine odlučila je da sve napusti. Tada smo saznali za mladića s kojim je bila u vezi, a koji je jedva završio osnovnu školu. Bio je bez zanata i posla, pet godina stariji od nje. Očigledno je znao šta radi kada ju je ‘uhvatio’ – napisala je.
Podrška u najtežim trenucima
Kako je otkrila, uvijek su i zetu i kćerki bili podrška, ali uzalud.
– Deset godina su proveli zajedno, a mi smo, cijela šira porodica, učinili sve da mu pomognemo da nađe posao i nagovarali ga da završi školu za varioca. Kada je kćerka ostala trudna, organizovali smo svadbu i obezbijedili sve što im je bilo potrebno. Rođenje prvog djeteta donijelo je dodatne izazove jer je dijete rođeno sa posebnim potrebama, što je zahtijevalo niz operacija u Zagrebu i inostranstvu. Iako je zet često bio odsutan zbog posla, suprug i ja smo pružali svu moguću podršku kćerki i unuci.
U novoj kući – nova pravila
– Kada je suprug preminuo, moj život se preokrenuo. Kćerka i zet prodali su svoj stan i uselili se kod mene dok su gradili kuću, uz obećanje da ću i ja imati svoj prostor kod njih. To je zahtijevalo prodaju mog stana, iako nisam bila spremna na to. Ipak, pod velikim pritiskom i uvredama sa zetove strane, na kraju sam pristala, samo da bih izbjegla sukobe. Prodala sam svoj stan, uselila se sa njima u novu kuću, ali tada je sve postalo još teže – tvrdi gospođa Romana.
Nije pozvana za sto
U novoj kući nastavilo se njeno “podmetanje leđa”, prenosi Moje vrijeme.
– Obavljam sve kućne poslove, kuvam, čistim i čuvam unuke, kojih sada ima dvoje. Ipak, ne smijem da sjednem za njihov sto tokom obroka, čak ni za praznike, iako ja kupujem i pripremam sve potrebno za te dane. Osjećam se kao budala zbog toga, ali trpim sve samo da bi bio mir u kući… Na kraju ni to nije dovoljno jer on počinje da sugeriše da bih trebala da plaćam račune, što odbijam jer smatram da sam već dovoljno dala od sebe. Ne hrane me, ne oblače niti mi kupuju lijekove, sve to radim sama, iako mi je zdravlje narušeno – govori tužnim riječima ova 72-godišnja penzionerka pa dodaje:
– Duboko me boli što moja kćerka sve to mirno posmatra i koristi situaciju za svoju udobnost. Bez obzira na sve što sam učinila i žrtvovala za njih, osjećam se zanemareno i iskorišćeno. Umjesto zahvalnosti, svakodnevno se suočavam sa prezirom i hladnoćom, a najveća bol je što kćerka dopušta da se sve to dešava, zaboravljajući da sam joj upravo ja omogućila sve što danas ima.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu