Događaju, neuobičajenom za naše prilike, prisustvovao je i penzioner Petar Maljenović, povratnik iz inostranstva, koji se tog ljetnjeg dana 2016. godine spletom okolnosti našao u selu Trbuku kod prijatelja Đorđa kome je zazvonio telefon.
– Zove direktor dobojskog hotela “Bosna”. Kaže da ima dvoje mladih gostiju iz Francuske. Izgleda da su brat i sestra, prezivaju se Petrović, govore francuski i engleski, ali i pored našeg prezimena srpski ne znaju ni da beknu. Pominju imena sela Striježevica i Trbuk i imaju stari pasoš od nekog Milića Petrovića iz Striježevice. Zato direktor hotela pita da neko pomogne, neko iz Trbuka, sela na desnoj obali rijeke Bosne, udaljenog šest kilometara od Doboja. Đorđo mu odgovori da je poznavao Milića Mišu Petrovića i da je sa njim zajedno išao u seosku školu – navodi Maljenović.
Nedugo poslije razgovora taksi je dovezao dvoje mlađih ljudi.
– Oboje lijepi, vitki, obučeni po posljednjoj modi. Ispostavi se kasnije da su i lijepo vaspitani. Kad nastupiše problemi sa sporazumijevanjem, ja uskočih sa mojim ne baš dobrim znanjem engleskog. Objasniše mi da su došli i donijeli pepeo svoga preminulog oca u njegovo rodno selo. Đorđo mi u međuvremenu ispriča da je sa pokojnim Mišom išao zajedno u osnovnu školu, a poslije škole zajedno su čuvali ovce i kupali u rijeci Bosni i lijepo drugovali – nastavlja Maljenović.
Mišo je poslije osmoljetke otišao u Tuzlu gdje je završio učiteljsku školu. Odmah poslije završene škole odlazi na rad u Njemačku, a odatle u sjevernu Francusku u jedan gradić gdje počinje da radi u fabrici vode. Na poslu je napredovao i dogurao do nekog rukovodećeg mjesta. Napravio je kuću i oženio Portugalku.
– Đorđo se sjeća da ga je možda vidio ukupno dva puta kad je dolazio na odmor iz Njemačke, a Mišo iz Francuske. Žena i djeca nisu sa njim dolazili. Miši je ubrzo umrla majka i više nije dolazio u selo. Sada od njegove djece saznajemo da je Mišo 2015. godine imao udar od koga se samo djelimično uspio oporaviti. Ostale su posljedice u njegovom kretanju i govoru. Kretanje se ipak nekako popravljalo, ali govor nije – navodi Maljenović.
Mišo je polako počeo i da govori, ali nekim jezikom koji niko nije razumio. Moždane vijuge u kojima je bila pohranjena škrinja znanja francuskog jezika moždanim infarktom su uništene. Mišo je govorio samo srpskim jezikom, a djeca i žena ga nisu razumjeli. Odlazili su da dovedu nekog muslimana, rodom iz Gračanice kod Doboja, koji je živio u obližnjem mjestu, međutim, taj čovjek se odselio nekih 200 kilometara dalje. Porodica je ipak uspjela da pronađe tog čovjeka i dovedu ga Miši koji je zemljaku objasnio posljednju želju da ga u Francuskoj kremiraju, a pepeo prenesu u njegovo rodno selo.
– Svi sedamo u Đorđev auto i krećemo prema selu Striježevici koja se odmah nastavlja na Trbuk. Zaseok sa kućom Petrovića najbliži je Trbuku tako da smo odmah skrenuli sa glavnog puta. Nastade problem jer u zaseoku više niko ne živi. Put je izlokan od bujica, a šikara je skoro urasla u njega. Srećom auto ima pogon na četiri točka i nekako se uzbrdicom probismo do kuće. Mala oronula drvena kućica, koja ima samo dvije sobice, djelimično je bez crijepa na sebi. Prozori su skoro bez stakala, a glavna ulazna vrata su otvorena. Vidi se da je neko privremeno u kući držao ovce. Pomoćne zgrade su se urušile same od sebe. Voćke iza kuće skoro sve su se osušile. Jedino što odiše nekim životom su dvije kruške koje kod nas zovu karamut i brotkinja. Jedan orah donekle se dobro držao iako je i na njemu bilo dosta osušenih grana. Vinova loza se nije isto dala i rasprostrla se sa grozdovima po osušenim šljivama. Ipak, kada sve pogledaš, to je jedna velika tuga – opisuje Miljenović.
Sin je želio da do kraja ispuni očevu želju
– Stojimo i niko ništa ne govori. Nema se ni gdje sjesti. Sve je zaraslo. Mladi čovjek odlazi do auta i donosi torbu iz koje vadi urnu. Otvara je i počinje da razgleda oko sebe. Približava se jednoj osušenoj trešnji i počinje da prosipa pepeo iz urne idući unazad prema jednom orahu i dobro pazeći da ne nagazi pepeo nogama. Ostade jedan dobro vidljivi sivkasti trag pepela jer pod orahom ništa drugo nije raslo. Nastavlja se ćutnja. Đorđo i ja smo mislili da kad djeca vide kuću da ćemo ih onda voditi na seosko groblje da vide gdje će da sahrane oca – dodaje Miljenović.
Sin pokojnog gastarbajtera je međutim tačno znao šta radi, prenosi Politika.
– Mladi čovjek se ispravi i prekide ćutnju riječima da je zavjet njegovog oca bio da se njegov pepeo prospe između trešnje i oraha. Ostali smo još neko vrijeme stojeći pognutih glava, a onda se Đorđo sjeti i izgovori naglas “Očenaš”. Vraćamo se nazad, Đorđo odvozi brata i sestru u Doboj, a ja odlazim u svoje obližnje selo. Godinu dana poslije ovog događaja Đorđo je o svome trošku postavio jednu kamenu ploču sa urezanim krstom i tekstom gdje piše da je tu raspršen posmrtni pepeo njegovog prijatelja Miše. Doveo je i pravoslavnog sveštenika koji je svemu tome dao i vjersku notu – navodi Miljenović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu