I danas veoma uspješno radi svoj posao, a njegov primjer jedan je od rijetkih pozitivnih kada se radi o zapošljavanju slijepih i slabovidnih osoba, koje su u BiH na margini društva.
Zahvalan sam pokojnom dr. Muameru Mujčinagiću što me je tada primio da zaradim koru hljeba i da mi niko ne može prigovoriti da mi nešto daje kao siromahu. Kolege i današnje rukovodstvo Doma zdravlja prema meni se odnose kao prema svom djetetu. Raditi na telefonskoj centrali nije teško, svakoga od zaposlenika prepoznam i po glasu. Zapamtio sam više od 500 telefonskih brojeva – kaže Džananović.
Već tri decenije sa suprugom Azeminom živi u gračaničkom selu Doborovci. I Azemina je slijepa, a upoznali su se u nekadašnjem Zavodu za slijepe i slabovidne osobe u Lukavcu. Rodila se ljubav, a invalidnost je, kažu, bila samo dodatni motiv da jedno drugome kažu da će do groba živjeti zajedno, u slozi i razumijevanju.
– Kući u Doborovce putujem autobusom, ljudi mi pomognu ući u autobus i izaći, a onda pješice do kuće idem kilometer i po – kaže Husein.
Husein i Azemina, i pored toga što su potpuno slijepi, srećni su ljudi. Sreću su im donijele i kćerke Šemsa i Fatima te troje unučadi.
I Azemina radila isti posao
I Azemina je iz Doborovaca 18 godina putovala autobusom do Gračanice pa onda presjedala do Lukavca. Kao slijepa osoba radila je na telefonskim centralama u tri rudnika uglja. Od 2000. godine je u zasluženoj invalidskoj penziji.
(Avaz)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu