Zabava

FIRČI BEZ DLAKE NA JEZIKU Odgovorio na pitanje o Milošu Bojaniću, a evo šta je rekao o bivšoj supruzi Marini Perazić

Ivan Fece Firči, nekadašnji bubnjar „Ekatarine Velike“, i danas s istom strašću govori o muzici koja je obilježila jednu epohu, prijateljstvima koja su ostala zauvijek utkana u njegov život i pjesmama koje ne prestaju da pronalaze put do novih generacija.

FIRČI BEZ DLAKE NA JEZIKU Odgovorio na pitanje o Milošu Bojaniću, a evo šta je rekao o bivšoj supruzi Marini Perazić
FOTO: ROBERT GETEL/RAS SRBIJA
Ivan Fece Firči

Bez zadrške, uz prepoznatljiv humor i iskrenu emociju, Firči se prisjetio vremena provedenog sa Milanom Mladenovićem i ostalim članovima EKV-a, govorio o gubicima, rokenrolu, popularnosti, ali i o novim životnim radostima koje donosi uloga djeda.

Povod za razgovor je i poseban muzički događaj koji će 2. i 3. decembra okupiti nekadašnje članove EKV-a u MTS dvorani. Iako su tokom decenije zajedničkog rada odsvirali više od 700 koncerata širom nekadašnje Jugoslavije, nikada se svi nisu našli na istoj bini. Pod okriljem grupe „Krug“, sada će se okupiti uz poruku „Mi to možemo zajedno“, u znak sjećanja na bend čije stvaralaštvo i danas povezuje generacije.

Pročitajte još

Za Firčija, međutim, ovaj susret nije samo povratak muzici i zajedničkom sviranju već i prilika da se prijatelji ponovo zagrle, podijele uspomene i podsjete publiku na duh koji je nadživio vrijeme u kojem je nastao. Ljubav prema muzici koju su stvarali Milan Mladenović, Margita Stefanović Magi i ostali članovi benda, kako ističe, nije se promijenila ni poslije toliko godina.

– Veliku emociju izaziva u meni cijela ova priča. Ja sam uvijek bio zaljubljen u sve što je bila muzika Milana Mladenovića, Magi i Bojana, tako da ništa manje ni danas. Jedva čekam da se sve to desi i nadam se da će sve proći onako kako treba. Samo dođite da se zajedno veselimo – poručuje Ivan Fece Firči.

Nemoguće je izbjeći patetiku

Iza radosti zbog ponovnog susreta, međutim, nalaze se i uspomene na prijatelje kojih više nema. Govoreći o Milanu Mladenoviću, Firči ne pokušava da sakrije koliko je teško pomiriti se s gubitkom bliskih ljudi, posebno kada su uspomene neraskidivo povezane s muzikom i zajedničkim godinama, prenosi Blic.

– Nemoguće je izbjeći patetiku. Ponavljam, prije svega smo izgubili druga, a onda sve ostalo. Milan je jako rano otišao, tako da je, naravno, komplikovano objasniti sve to. Isto je svima vama kao i meni kada ti ode neko drag, a na sve to dolaze još i muzika i muzičari. Stalno zamišljamo, siguran sam da i vi dijelite to mišljenje, šta bi bilo da je tu s nama. Šta bi danas radio? Šta bi danas pisao?

Firči se prisjetio i turbulentnih devedesetih godina, koje je proveo daleko od nekadašnje domovine. Odlazak u Ameriku omogućio mu je da izbjegne neposredno iskustvo života u tadašnjim okolnostima, ali je preko telefonskih razgovora pratio kroz šta prolaze njegovi prijatelji.

– Zavisi kako definišeš rokenrol. U prenesenom značenju, bio je i iza i ispred bine. To su bila turbulentna vremena. Ja sam izbjegao devedesete jer sam otišao u Ameriku, ali nije bilo jednostavno. Čuli smo se često telefonom i znam da je Milanu veoma teško padalo da proživljava devedesete. Bilo je rokenrola, svima – kaže Firči.

Iako se nekadašnji članovi EKV-a nisu prvi put okupili nakon mnogo godina, zajednički izlazak na istu binu ima posebno značenje. Kako objašnjava Firči, oni se redovno viđaju povodom dodjele nagrade „Milan Mladenović“, ali ne pamti da su do sada svi zajedno svirali na jednoj sceni.

– Fizički se nismo tako okupljali. Mi se vidimo svake godine kada se dodjeljuje nagrada Milanu Mladenoviću, ali mislim da nikada nismo bili u isto vrijeme na istoj bini. Ne mogu da se zakunem, ali svejedno je. Važno je da smo sada tu.

Za njega je suština ovog susreta mnogo šira od samog nastupa. Najvažnije je što nekadašnji prijatelji ponovo imaju priliku da budu zajedno, podijele uspomene i zasviraju, ali i da okupe publiku koja i danas pronalazi sebe u muzici EKV-a.

– Prvo je važno što smo tu, što možemo da se zagrlimo, družimo i prepričavamo stvari, a onda i da zasviramo. Ne radi se o odgovornosti. Mi smo svi, hajde da se hvalim, profesionalci, matorci. Ja ne moram ni da probam, mogu odmah da odsviram pet sati opusa EKV-a. Ponavljam, bitno je da smo svi zajedno i da se podsjetimo na sve to, a onda i da ponovo okupimo što veći broj ljudi, da se ideja dalje nosi.

Firči ne smatra da je popularnost bila cilj zbog kojeg su stvarali muziku. Za njega i njegove kolege najvažnije je bilo da sviraju i da se bave onim što vole, bez opterećivanja veličinom publike ili očekivanjima da postanu velike zvijezde.

– Mnoge kolege vole da manipulišu tim stvarima zbog, hajde da kažemo, popularnosti. Zaista nikoga od nas to nije interesovalo. Nama je najvažnije bilo da možemo da sviramo i da se time bavimo. Ono vrijeme je bilo mnogo teže, iako je zemlja bila mnogo veća i bilo je mnogo više ljudi koje si mogao da dovedeš na koncerte širom bivše Jugoslavije. Niko nije razmišljao o tome da je cilj da postanemo veliki. Nama je samo bilo bitno da sviramo.

Muzika koja povezuje generacije

Jedan od najzanimljivijih fenomena vezanih za EKV jeste činjenica da njihove pjesme i danas slušaju mladi koji nisu bili ni rođeni u vrijeme kada su nastajale. I dok pojedini muzički kritičari često osporavaju ukus novih generacija, Firči smatra da kritika ima svoju ulogu, ali ga nervira kada se pretvori u proizvoljno omalovažavanje.

– Kritika je uvijek relevantna i nužno je da postoji. Ali lično se dosta razgoropadim na ove tupave kritičare koji uvijek nađu način da nešto lupetaju na tu temu. Bože moj, takva su vremena i to se dešava. Ima mnogo pogrešnih shvatanja svega i čovjek se nekako navikne na to. Ali kritičari su tu. Znaš kako je rekao jedan naš stari kolega: „Neka pišu šta hoće, samo neka stave lijepu sliku.”

Kada je riječ o mladima koji danas dolaze na koncerte i pjevaju pjesme EKV-a, Firči ne misli da je neophodno da odmah razumiju svaku poruku ili ideju koja stoji iza njih. Najvažnije mu je da slušaju muziku, jer se razumijevanje često razvija s godinama i iskustvom.

– Nije ni bitno da li kapiraju ili ne. Bitno je da slušaju. Neko će ukapirati, neko neće. Uvijek je tako bilo. Kada smo mi bili klinci, oni koji nisu znali engleski ili nisu mogli da razumiju teže tekstove, nisu ih kapirali. Ali kada te ponese muzika, kako godine prolaze, tako sve više razumiješ. Ja se, naravno, nadam da će određeni duh i poruka onoga što je Milan pisao naći put do onih koji treba da shvate šta mu se radi.

FOTO: FOTO: KOSIJER/SCREENSHOT/YOUTUBE
FOTO: FOTO: KOSIJER/SCREENSHOT/YOUTUBE

Iako su članovi benda svjesni da neki ljudi koji su obilježili priču EKV-a više nisu među njima, Firči ne doživljava predstojeće koncerte kao pokušaj da se bilo čije odsustvo nadoknadi. Za njega je važnije da se sačuva sjećanje i nastavi prenošenje muzike novim generacijama.

– EKV nije toliko specifičan slučaj. Ima gomila imena koja možemo svi da nabrojimo, a koja više ne postoje, pa ih isto tako mnogo volimo. Samo smo u ovom slučaju okupljeni oko malo čudnije priče, jer je toliko ljudi prošlo kroz EKV. Da ja nisam otišao u vojsku i u Ameriku, a da su svi oni i danas tu, svirali bismo i dalje.

Na pitanje da li je adrenalin jači sada ili u vrijeme kada je EKV bio aktivan, Firči nema dilemu.

– Adrenalin je uvijek jak – ističe on.

Iako će publika ponovo moći da čuje pjesme koje su obilježile jednu epohu, mogućnost nastanka nove muzike EKV-a, kako kaže, nije realna. Ipak, pjesme nastavljaju da žive kroz različite obrade i korišćenje njihovih djela.

– To je tehnički nemoguće. Ali, naravno, postoje obrade, radi se u okviru zadužbine i gotovo svakodnevno dobijamo zahtjeve za različita korišćenja, bilo dijelova bilo cijelih pjesama. To znači da je materijal živ. Ljudi obrađuju pjesme, postoji gomila dobrih obrada. To je najbolji dokaz da muzika živi dalje.

Unuk kao novi životni krug

Pored muzike, u Firčijevom životu otvorilo se i jedno novo poglavlje. Postao je djed, a na pitanje kako se snalazi u toj ulozi, odgovara spontano, uz prepoznatljiv humor.

– Ne može to da se opiše. Jako dobro. Evo, zatvara se novi krug. Prvi unuk.

Na pitanje da li se bolje snalazi u ulozi djeda ili se njegova bivša supruga Marina Perazić bolje snašla u ulozi bake, Firči ne vidi razlog da se o tome posebno raspravlja.

– Pa nema tu snalaženja. To je prirodan proces. Postaneš i otac i djed i stari. Ko se ne snađe, bolje da ne radi. A kada je riječ o tome da li bi volio da njegov unuk jednog dana krene njegovim stopama i postane muzičar, odgovor je takođe u njegovom duhovitom stilu.

– Samo da ne bude basista. Sve može, samo da ne bude basista. Naravno, i moj otac je bio muzičar, a i djed mi je bio muzičar. To je logično. U familiji zubara valjda i sin postane zubar. Tako da se nadam da će mali da povuče.

Treba vidjeti svijet oko sebe

Firči se osvrnuo i na današnju estradu, prema kojoj nema mnogo strpljenja. Kratko iskustvo u rijalitiju, kako kaže, smatra završenom epizodom koja za njega nema naročit značaj.

– I to mi je preko glave, to naduvavanje i te gluposti. To je bila glupa avantura od mjesec dana. I šta sad? Jao, vidi, desilo se: slika u boji i tri majmuna se svađaju. To je potpuno nevažan segment bilo čega.

Na pitanje šta bi bilo ukoliko bi Miloš Bojanić kupio kartu i došao na koncert EKV-a, Firči je odgovorio kratko da ne razgovara o pokojnicima.

– O pokojnicima ne razgovaram na tu temu i ne znam uopšte o kome se radi – podvukao je.

Govoreći o mladima i onome što im danas nedostaje, Firči smatra da bi trebalo da budu otvoreniji prema svijetu i da ne dozvole da ih ograničavaju uske predstave, nametnute podjele i dogme. Kao primjer navodi i način na koji ljudi posmatraju sopstveno porijeklo i pripadnost.

– I to je trik-pitanje kada te pitaju: gdje si rođen? Svi smo rođeni na istom mjestu. Na planeti smo rođeni. To vezivanje za jednu tačku meni je uvijek bilo pogibeljno. Treba vidjeti svijet oko sebe. I Milan je o tome pisao.

Firči vjeruje da je važno da mladi budu spremni da upoznaju različite ljude, kulture i načine razmišljanja, umjesto da ostanu zatvoreni u unaprijed zadate okvire.

Treba da imaš širom raširene ruke da vidiš svijet oko sebe. To nedostaje većini klinaca koji su zatvoreni u neke svoje dogme. A svijet je prelijep. Treba da ga vide.