Zabava

Naručio piće u kafani i PAO: Ovako su izgledali poslednji trenuci vlasnika hita "Mali mrav"

Pjevač Tomislav Čolović, koji je ostao upamćen po vanvremenskom hitu „Mali mrav“, preminuo je prije 16 godina – tačnije 9. februara 2008. godine, iznenada u jednoj kafani u svom rodnom Kraljevu.

Pjevač koji je umro u kafani
FOTO: DISKOSOFFICIALL/YOUTUBE

Njegova iznenadna smrt u boemskom okruženju, koje je ujedno bilo i njegov dom, ostavila je neizbrisiv trag na estradi i u srcima onih koji su ga poznavali.

Kako je legendarni pjevač proveo posljednje sate

Tomislav Čolović je svoj život bukvalno završio tamo gdje ga je i proveo – u kafani.

Vlasnik kafane Čeda, koji je pjevača poznavao od malih nogu, podijelio je detalje o toj kobnoj noći:

– Desilo se uveče, tačnije noću, oko dva sata poslije ponoći. Tomislav je došao iz jedne kafane gdje je bila muzika. Naručio je pivo i porciju pršute, popio je gutljaj i pao je – rekao je on.

Čeda u tom trenutku nije bio u lokalu, već ga je pronašla konobarica koja je odmah pozvala gazdu.

– Volio je da se osami. Poručivao je meze, pršutu, sir, a od pića je volio pivo. Nije nikada pjevao. Ovdje je imao svoj mir. Odličan i dobar, ali pri alkoholu nije bio najbolji. Bio je pošten, nije nikoga prevario. Cijenili su ga – prisjećao se njegov prijatelj Čeda.

Nakon njegove smrti, u kafani je tri-četiri godine stajala njegova fotografija tačno iznad stola gdje je izdahnuo.

– Tri-četiri godine je poslije njegove smrti iza stola stajala njegova fotografija. Tada su dolazili i njegova bivša žena, sinovi, pa su rekli da će doći ponekad, ali nikada više nisu došli. Dugo smo se znali Tomislav i ja, čak i njegovog brata poznajem. Tada se prvi put desilo da neki gost umre za stolom. Ali kafana je bila njegov život, on je cijeli život proveo u kafani. Volim da slušam njegove pjesme, ali ne znam da pjevam, bio sam u podrumu kad je Bog sluh dijelio – zaključio je on.

Ispovijest sina Milana

Muzički dar Tomislava Čolovića naslijedili su njegovi sinovi – Aleksandar, koji svira bubnjeve, i Milan, član poznatog orkestra Aleksandra Sofronijevića, oženjen bivšom zvijezdom „Granda“ Radom Sarić.

Milan je otvoreno govorio o tome kako ih je otac odmalena uvodio u svijet muzike, što je imalo i svoju cijenu.

– Kada smo bili mali brat i ja, otac nas je vodio na svirke. Tako smo i naučili da zarađujemo. Ja sam mnogo volio da idem na njegove svirke. Ja sam ga molio da me vodi, što kasnije mislim da je bila greška. Zašto? Zato što sam prerano ušao u sve to, sa 10-11 godina. Ja naučim njegov repertoar, otpjevam „Malog mrava“, ne vidim se iza bubnjeva. On nas najavi, mi to odradimo vrhunski, ali šta ćeš, ne možeš da ideš kući jer moraš da čekaš kraj. To je bilo po pet-šest sati čekanja. Sutra odem u školu, drugi čas ja spavam. Ne mogu da izdržim. Prerano sam ušao u sve to. Skoro 30 godina već imam kako se bavim muzikom. To je nečiji radni vijek. Nije lako ući u sve to i zarađivati taj muzički dinar, doživljavati neke stresove… Čas si najbolji, čas si najgori, čas valjaš, čas ne valjaš… Ima raznih ljudi, koliko god ti bio vrijedan i radan, nije lako – pričao je Milan.

On je pričao i o tome da li bi Tomislav bio bolji za sebe i porodicu da nije živio boemskim načinom života.

– Pa, tako je kada uđeš u čašu, ali bio je dobar i za nas, daleko od toga da nije, ali da je nekada znao da povuče ručnu bilo bi mnogo bolje. Bilo bi bolje i za nas, ali i za njega samog. Mislim da bi se bolje sačuvao, jer sve te neprospavane noći, ta pijanstva, bacanje para, njemu novac nije bio bitan, zaista mu nije bio bitan i jednostavno to je bilo vrijeme kada se jako dobro zarađivalo, on je imao mnogo jakih nastupa, koncerata… Bilo ko da mu je tražio pomoć, ako je bio u prilici, on mu je dao – iskren je bio Milan.

Milan svog oca pamti isključivo po dobru i ističe da mu je pred samu smrt ostavio savjet koji mu je ostao duboko urezan u sjećanje.

– Ja se trudim da ga pamtim samo po dobrom i teško mi je i kada pričam o njemu, emocije mi naviru i razmišljam šta bih sve dao da je živ. Kada roditelja izgubiš, vjerovatno tek tada shvatiš ko si, šta si i gdje si i koliko ti je on značio. Često toga nismo bili svjesni toliko dok je bio živ. A što se tiče lekcije… Pred smrt mi je dao jedan savjet, bukvalno mi je rekao ovim riječima: „Ponosan sam na vas, srećan sam. Samo nemoj da praviš greške koje sam ja pravio. Ne treba ti piće. Sada kada razmislim, mnogo toga mi je lijepog donijelo, ali i mnogo toga lošeg. Na mene si. Imaš nešto ‘iks’ u sebi, od tebe će biti nešto. Ti možeš da napraviš posao, ali nemoj da praviš te greške koje sam pravio ja.“ I to mi je ostalo urezano u glavi – ispričao je Milan svojevremeno za Espreso, prenosi Kurir.