Emir Brunčević objavio je album „Megdan“ i, kako kaže, srećan je zbog toga kako je sve proteklo.
– Još sam pod utiskom od sinoć, bilo mi je prelijepo. Nisam se ni naspavao. Sada ću da krenem da se zahvalim svima pojedinačno, od srca, jer stvarno mi je bilo prelijepo sinoć. To je moj prvi album i, iako su mi se odazvale tako velike zvijezde, imao sam malo tremu, ali u suštini, bilo je prelijepo – kaže Emir Brunčević za „Blic“.
Ko vas je iznenadio dolaskom, a ko se nije pojavio, a očekivali ste ga?
– Pa, iskreno, najviše sam se obradovao Ceci, Dari, Viki i Osmanu Hadžiću. Na primjer, Halid Muslimović je trebalo da dođe, kao i Sloba Radanović, ali nisu mogli. To su moji privatni drugari, ali nisu mogli jer su radili. I oprošteno im je sve, nema ljutnje.
Takmičili ste se u „Pinkovim zvezdama“ i „Zvezdama Granda“. Koliko su bitna ta takmičenja za jednog pjevača?
– Da nisu bitna? Bitna su, ali ima mnogo pjevača koji su se takmičili i bili drugi, treći, ali ništa nisu napravili. Jednostavno, moraš poslije toga da kreneš nekim putem, jer bez menadžera, bez novinara, ne možeš ništa da uspiješ. Bez pravih ljudi oko sebe. Tako da sam ja pronašao pravog menadžera, prave ljude, pravi tim i, hvala Bogu, uspio sam.
A koliko ste ponosni na sebe?
– Od jedan do 10? Deset. Sada sam trenutno ponosan na sebe. Nekada nisam bio, ali…
U životu ste imali dosta borbi i padova. Da li je naziv „Megdan“ za album izabran namjerno?
– Pa, riječ megdan, kao što si rekao, znači borba. Pobjeda, izađeš na megdan. Ja sam se borio i sam sebe pobijedio. I baš sam zahtijevao da mi se album zove „Megdan“. Imao sam i uspona i padova, i da ne ponavljam istu priču, bilo je katastrofa, ali hvala Bogu, sada je sve u redu.
Govoriti iskreno o nekim stvarima je dobro, dajete primjer. Koliko vam je sinoć nedostajao otac? On bi vjerovatno bio ponosan, je li tako?
– Sve bih na svijetu dao da mi je otac tu, da vidi to, ali imam strica koji mi mijenja oca. Život je takav, šta da radim, sudbina je bila takva. Ja sam ponosan što mi je otac bio takav kakav jeste. I ako ga nemam, ponosan sam na njega.
Rano ste ga izgubili?
– Da, imao sam pet godina.
To je vjerovatno ostavilo ožiljak na srcu…
– Kako da ne. Ostao sam bez majke godinu dana kasnije. Majka se razvela od oca i udala se. Imam kontakt s majkom, viđam je, sve je u redu, ali bez oca sam ostao sa pet godina. Život ide dalje, šta da radim, takva je bila sudbina. Teško mi je bilo.
Izgubili ste ga na tragičan način.
– Da, ubili su ga 1993. godine. I, kažem, moj stric je osvetio mog oca 1997. godine. Takva je bila sudbina, ne ponovilo se nikome.
Bili ste tada dijete. Da li vam se nekada te slike vraćaju?
– Pa, normalno da mi se vraćaju slike. Ja sve pamtim šta je bilo tokom djetinjstva. Sada ne mogu da zapamtim šta je bilo prije dva dana, a kao dijete svega se sjećam.
Tih momenata?
– Pa, ne mogu da kažem da se konstantno sjećam da je otac bio sa mnom, ali pamtim nekoliko situacija. Kada sam bio mali, kada me je vozio automobilom, kupovao sladoled i to, toga se sjećam. Sjećam se i kada ga je hapsila policija i tih stvari. Ovako, da se previše toga sjećam, ne.
Stric me je odgajio
Kažete da vam je stric zamijenio oca?
– Da, imam dva strica koji su me odgajali i brinuli o meni. Iskreno, bolje nego o svojoj djeci. I zahvalan sam im do groba. Tako da nikakvu muku nisam vidio dok sam bio dijete, ništa mi nije nedostajalo. Jedino otac i majka. A što se tiče svega ostalog, uvijek sam ja imao prvi, pa onda ostala djeca.
Počeli ste rano da pjevate.
– Pjevao sam po kafanama 15, 20 godina. Svaki pjevač mora da prođe kroz kafanu. Ja sam počeo da pjevam u Novom Pazaru, pa iz Pazara u Istanbul, iz Istanbula sam pet godina radio u Podgorici, pa iz Podgorice u Sarajevo, iz Sarajeva u Frankfurt, Berlin, pa opet u Novi Pazar. Uvijek sam radio veoma dobro, samo što nisam bio poznat u javnosti. Igrom slučaja došao sam do kontakta preko kojeg me je pozvao moj sadašnji menadžer. Dogovorili smo se, potpisao sam ugovor i, hvala Bogu, uspio sam. Zahvalan sam mu na tome.
Tamo ste dosta radili.
– Godinama sam pjevao. Naši klubovi, Ofenbah, Frankfurt, Berlin, Manhajm. Noćni provodi, noćni izlasci, noćni život, alkohol, svega je bilo. Katastrofa. Čovjek izgubi kontrolu.
Da li se kajete zbog toga?
– Pa, ne kajem se. Vjerovatno, da to tada nisam prošao, možda bih sada, kada sam postao malo poznatiji, imao drugačiji pogled na sve. Kažu zvijezda. Kod mene zvijezde ne postoje, samo na nebu. Svi smo mi isti ljudi.
Ponijelo vas je, pa ste koristili i kokain?
– Pa, brate, sve sam probao. Kokain, alkohol, to je ništa. To je nešto najgore što čovjek može da proba u životu. Ali okružen si kafanama i takvim ljudima koji su oko tebe, pa izgubiš kontrolu. Međutim, hvala Bogu, na vrijeme sam to shvatio i rekao: nikada više mi to neće pasti na pamet. Mislim, da mi daš cijeli svijet, mogu da budem neko i nešto, a mogu i niko i ništa, s tim je završeno. Ko vjeruje, vjeruje. Pravdam se samo Bogu i nikome više na svijetu. Mogu samo da posavjetujem nekoga da to ne valja i da mu ne pada na pamet da proba. Bolje odmah da skoči s petog sprata na glavu nego da proba kokain i te stvari.
Kako ste uspjeli da se izvučete iz toga?
– Igrom slučaja otišao sam u zatvor. Imao sam neku svađu, nebitno. Otišao sam u zatvor i sanjao sam oca kako me moli da ne radim te stvari. Ustao sam u jedan sat i rekao: „Dragi Bože, daj mi samo još jednu šansu u životu i nikada više neću otići u kazino niti ću probati kokain.“ I evo, četiri godine, hvala Bogu, uopšte mi ne pada na pamet, kao da to ne postoji u životu.
Koliko vas je promijenilo to zatvorsko iskustvo?
– Odjednom imaš sve. Telefone, kafane, muziku, društvo. A onda ti se sve ugasi, zatvore te u sobu. Nikada mi nije bilo gore. Najgore mi je bilo kada dođe jedan sat, pa nikako da dođe pola dva, da se pomjeri ona kazaljka. A dok se popne do dva, još veća muka. Naučiš za mjesec ono što ovdje nisam mogao da naučim za 20 godina.
Zatvor nije baš idealno mjesto. Da li ste imali problema?
– Ne, bio sam sam u sobi, ali kada izađeš u šetnju tih sat vremena, uvijek ima naših Jugovića. Odmah se upoznamo: „Daj, Emire, pjevaj nam nešto.“
Od neprijatelja sam pravio prijatelje u zatvoru
A jeste li stekli prijateljstva?
– Pa, imam nekoliko prijatelja koje sam tamo upoznao. Znao sam ih i ranije, ali tamo smo se sreli, dočekali su me i dali mi cigarete, hranu i piće. Takav je zatvor. Tamo od neprijatelja praviš prijatelje. Ali meni nije bilo teško, nisam imao problema i slično. Kratko sam bio tamo. Da nisam bio u zatvoru, ne bih sada sjedio ovdje pored tebe.
Koliko je žena stub porodice?
– Pa, žena je glavna kada je riječ o kući. Da vaspita djecu, spremi ih za školu, pripremi hranu, ispegla odjeću. Bez žene ništa ne možeš da uradiš.
Šta učite djecu?
– Da uče školu. Iskreno, prošli put sam se malo šalio kada sam rekao da ne idu u školu. Škola, što manje drugova, muzika. Mislim, možda će neko od njih biti talentovan, ali nikada mu ne bih dao da pjeva. Jer ovo je veoma težak posao.
Stan sam znao za noć da prokockam
Koliko ste stanova prokockali?
– Stanova? Ma, to je odlazilo za jednu noć. Sada, kada pričam o tome, poslije me nerviraju komentari. Neko napiše, na primjer: „Laže.“ Moji Novopazarci znaju kako sam radio, dobro je što sam radio. To je odlazilo za jednu noć. I stan. Ali uvijek sam imao neki novac, odakle god da je dolazio. Uzmi, daj, vrati, zaduži se.
Jesu li vas ganjali?
– Ne. Nema ko da me ganja. Zašto bi me ganjao?
Možda ste uzimali novac pod kamatu?
– Nikada nisam uzimao novac pod kamatu. Kod nas je kamata haram. Ali bih, na primjer, uzeo od tebe 50.000 da ti vratim prvog u mjesecu. Ja bih ti uvijek vratio prvog. Ali bih se možda zadužio kod nekog drugog. I tako se sve vrtjelo ukrug.
Sada ste ponosni na to kako zarađujete?
– Pa, naravno, to je sve.
Reci mi, ima li nastupa? Mnogi se žale na nastupe. Govore da nije kao nekada, da se manje zarađuje i da ima manje nastupa.
– Iskreno, nisam to osjetio. Radim i privatna veselja i klubove širom Evrope, nastupam i u Bosni. Iskreno, samo neka ovako potraje. Što se mene tiče, sve što ti je suđeno i zapisano, mene je možda zapisano da ću ovog mjeseca zaraditi 1.000 evra.
Do 10. godine nisam znao da imam majku
Kažete da vas je taj težak period mnogo čemu naučio, odrastanje bez oca i vrijeme kada majka nije bila uz vas. Sada imate dobar odnos s njom, je li tako?
– Ja sam do 13. godine odrastao s tetkom, stričevima i nanom. U jednom trenutku nisam ni znao ko mi je majka. Tek kada sam imao možda 10 ili 11 godina, kada su me vodili da je vidim i kada je ona dolazila da me posjećuje, shvatio sam da mi je ona majka. I tako je bilo vremenom. Sada je sve u redu. Razumijem i nju, bila je mlada, tada nije bilo telefona, bila su drugačija vremena. Ona je željela da me uzme, ali stričevi nisu bili za to da odem kod nje, jer je bila mlada i tako je bilo, piše Blic.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.