Kada je prije dvije godine prašuma Janj dobila UNESCO sertifikat, bila je to, zasluženo, vijest za naslovne strane u cijelom regionu. Danima su novinarske ekipe špartale Šumskim gazdinstvom „Gorica“, koje gazduje ovim biserom netaknute prirode.
Ali, ubrzo je medijska halabuka utihnula i prašuma je zaboravljena i ostavljena na brigu nekolicini entuzijasta.
U Janj rijetko dolaze turisti, a još rjeđe naučnici, mada je ova prašuma mjesto u kojem bi oni mogli otkriti mnoge još neistražene tajne prirode.
Direktor Šumskog gazdinstva „Gorica“ Jovo Dakić je 2021. godine, kada je prašuma Janj uvrštena na listu svjetske prirodne baštine, za Srpskainfo rekao da su čuvari ove šume time preuzeli i brojne obaveze.
Valjalo je, između ostalog, uspostaviti video nadzor i sistem protivpožarne zaštite.
Danas kaže da su te obaveze djelimično ispunjene.
– Nabavljeno je jedno vatrogasno vozilo, a što se tiče video nadzora, problem je finansiranje – precizirao je Dakić.
Iako Šumsko gazdinstvo iz svojih sredstava finansira upravljanje ovim rezervatom prirodei u tom poduhvatu nema podršku države, Dakić tvrdi da nije bilo problema ni izazova na koje nisu imali odgovor.
– Prisustvujemo godišnjim sastancima upravljavljačkog odobra UNESCO, naši predstavnici idu na te okrugle stolove, pratimo iskustva drugih. Nema razloga za brigu, niti postoje naznake da bi prašuma Janj mogla izgubiti status koje je stekla prije dvije godine – kaže Jovo Dakić.
Turistička posjećenost prašume je minimalna, ali masovni dolazak turista i nije preporučljiv na ovakvim mjestima. Pravila za posjete su stroga i obavezna za sve. Grupe ne smiju biti veće od 20 turista i kroz prašumu mogu proći samo uz najavu i uz pratnju i stručno vođenje.
Objašnjava nam to inženjerka Rosa Rakita, šefica male grupe od svega četvoro zaposlenih u Šumskom gazdinstvu, koji brinu o prašumi Janj.
Oni rade redovne poslove zaštite ovog rezervata prirode i njihove plate idu na teret Šumskog gazdinstva.
– U prašumi se ništa ne može i ne smije komercijalizovati. Nikakvi radovi ovdje nisu dozvoljeni, čak ni branje ljekovitog bilja ili gljiva, a kamoli sječa šume. Sve je po principu: dođi, vidi i otiđi, ali ništa ne diraj – kaže Rosa Rakita.
Ove godine, kaže Rakita, nijedna turistička grupa nije obišla Janj: zaštićena priroda nije bog zna kakva atrakcija, malo koga to zanima.
– Sve u svemu, ovdje nema para i neko mora da nas podrži ako hoćemo da ovo živi i da sačuvamo prašumu – kaže Rosa Rakita.
A podrške nema, ni sa nivoa BiH, ni iz budžeta Republike Srpske. Pripomogne, kroz projekte, samo opština. Istina, to im je zakonska obaveza, ali ni zakon ne garantuje sigurne prihode.
– Zakonom je propisano da lokalna zajednica, koja na svom području ima zaštićeno područje, mora da podrži gazdovanje tim područjem, ali ne piše ni kako, ni koliko. Zakon bi bio ispoštovan i da neka opština izdvoji jednu marku godišnje – kaže Rosa Rakita.
Od 2021. do danas šipovački šumari su tražili da im se za prašumu iz budžeta RS dodijeli 100.000 KM godišnje. Do sada nisu dobili ni feninga.
Povremeno se uradi po neki projekat, tako je realizovan i jedan projekat s Fondom za zaštitu životne sredine i enegetsku efikasnot RS, ali u pitanju su skromna sredstva.
Rezultati su mršavi i kada je u pitanju naučni rad.
Kako navodi Jugoslav Brujić, profesor na Šumarskom fakultetu u Banjaluci i čovjek koji je najzaslužniji što je prašuma Janj uvrštena na UNESCO listu, samo nekoliko nastavnika sa ovog i još nekih banjalučkih fakulteta je u posljednje dvije godine posjetilo Janj.
– Mladi asistent Srđan Bilić je ovdje radio master iz oblasti uređivanja šuma i odbranio ga je ljetos – navodi Brujić.
Za nešto više od toga, na Univerzitetu nema dovoljno ni projekata ni novca.
A najznačjaniji projekat, vezan za ovu čarobnu šumu, bilo je upravo priprema dokumentacije za uvrštavanje prašume Janj na UNESCO listu bukovih prašuma Karpatskog luka i drugih regiona Evrope.
Zahtjevni proces “ubjeđivanja” stručnjaka iz Međunarodne unije za očuvanje prirode, IUCN, da prašuma Janj ispunjava stroge standarde UNESCO, trajao je četiri godine.
– Znali smo mi dobro kakvo blago imamo, ali valjalo je sve to dokumentovati, potkrijepiti argumentima, uklopiti u stroge unaprijed zadate forme i, naravno, prevesti na engleski – rekao je Jugoslav Brujić.
Prašuma Janj je decenijama čuvana i prije nego što su eksperti iz IUCN kročili na njeno tlo.
Ova šuma površine 295 hektara je već 70 godina pod strogim režimom zaštite. Od 1954. godine ovdje je zabranjena ne samo sječa, nego i bilo kakva druga ljudska djelatnost, osim radova na zaštiti i naučnih istraživanja.
I u doba SFRJ i u ratu devedesetih, prašuma je ostala onakva kakvom ju je priroda stvorila. Ni jedna grančica, nijedna biljčica nije iznesena sa ovog područja. Upravo zato su predstavnici IUCN, kada su posjetili Janj, bili oduševljeni, ne samo prirodnim bogatstvom, nego i načinom gazdovanja ovom šumom.
U prašumi Janj vrijede samo zakoni prirode. Drvo se ne sječe, a kada nakon 300 ili 400 godina života padne od starosti ili bolesti, ono postaje podloga za druge vrste. Tako se dešava da na trulom stablu bukve izraste mladica jele ili smrče.
I u ovoj, kao i u drugim šumama, ima i bolesti, ali se šuma sama „liječi“ na prirodan način.
Uprkos surovoj borbi za preživljavanje, u prašumi Janj ima dijelova sa više od 1.200 kubnih metara žive drvne mase na jednom hektaru, što je evropski rekord.
U prašumi Janj obitava i bogat životinjski svijet. Ovdje žive vukovi i medvjedi, koji se tu brlože i spavaju zimski san, te i vjeverice, hermelini, srne i veliki tetrijebi.
Prašuma je puna cvrkuta ptica, a dominiraju djetlić i žuna, koji su „prirodni doktori“, jer čiste stabla od nametnika.
Zanimljivo je da nametnik zvani potkornjak, inače jedna od najvećih štetočina u šumarstvu, u prašumi Janj ne izaziva sušenje stabala.
Zašto je to tako, trebalo bi da otkriju naučnici, ukoliko bude projekata i novca za istraživanja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu