On je prilikom ocjenjivanja đaka doživio da čuje nešto što je morao da podijeli javno i što se i dan-danas prepričava, a govori upravo o tome kako djeca umiju i te kako da budu veliki ljudi.
Slavoljub je u razredu imao dječaka koji je, uprkos poteškoćama u razvoju, želio da radi fizičko kao i ostala djeca. Kada je došlo na red ocjenjivanje, učenici su sami predložili ocjenu.
Iako je pismo objavljeno prije nekoliko godina, ponovo je postalo popularno i odličan je primjer empatije i motivacija i nastavnicima i roditeljima i djeci.
Pismo nastavnika Slavoljuba prenosimo vam u cjelosti.
Pismo nastavnika
Čitajući razna razmišljanja na temu formiranja ocjene kao vrijednosnog ishoda, truda i rada učenika ali i samog nastavnika, riješih da jedno svoje iskustvo iz sopstvene tridesetogodišnje nastavničke prakse, eto ovako, stavim pred sve svoje kolege, a u želji da čujem komentar o ispravnosti mog postupanja.
Kao nastavnik fizičkog vaspitanja uvijek sam pokušavao da svoj odnos prema učenicima gradim na međusobnom povjerenju i uvažavanju mogućnosti i potreba učenika. Zašto mi je to toliko značajno?
Kroz plan i program rada u krajnjem ishodu dolazimo i do posebno teških elemenata i vježbi. Kada učenici ne bi bili spremni da meni kao nastavniku i asistentu ukažu potpuno povjerenje, bili bi neuspješni i čak bi sebe doveli u opasnost od povrijeđivanja. Takav odnos se ne može izgraditi samo za jedan čas i da odgovara potrebama samo jednog zahtjeva. To je uzajamno povjerenje koje mora biti iskreno i kao takvo često ostaje i po okončanju đačkih dana.
Kakve veze ovo ima sa ocjenjivanjem?
U jednom odjeljenju kome sam predavao imao sam učenika koji je imao hendikep i koji bi trebalo da bude oslobođen nastave fizičkog vaspitanja. Imao je djelimičnu paralizu cijele lijeve strane tijela i ugrađenu nekakvu pumpicu u mozgu. O svemu sam bio uredno obavješten od roditelja i ljekara kojima sam tražio mišljenje. Mišljenje mi je bilo potrebno, jer je učenik ipak insistirao da u skladu sa svojim mogućnostima bude aktivan na časovima.
Moram da priznam da sam ga uvijek imao u vidokrugu. On je radio, kako sam kaže, zbog sebe i bio veoma disciplinovan. Ako bih ja sugerisao da neku vježbu preskoči, jer bi za njega bila rizična, uvijek bi poslušao. Meni je stalno bio pred očima, ali sam primjećivao i poglede, pa i poneki komentar ostalih učenika.
A onda je došao trenutak ocjenjivanja…
Nastava je odmicala, učenici su dobijali ocjene, pa i on. Kada se primakao kraj školske godine došli smo do formiranja konačne ocjene. Moj način ocjenjivanja nikad se nije svodio na puko određivanje aritmetičke sredine prilikom zaključivanja. Volio sam da čujem i same učenike i to kako bi sebe ocjenili. Nekad nismo ni svjesni koliko mogu biti dobri procjenitelji sebe samih.
Dakle, oni su posjedali ispred mene i kada sam zaustio da počnem ocjenjivanje, javio se za riječ predsjednik odjeljenja, podržan od svih učenika jednoglasno.
„Nastavniče”, otpoče on: „Želimo da vas zamolimo da Aleksandru zaključite peticu, makar je nikome od nas ne dali. On nas nikako nije mogao dostići, ali je bio vredniji i uporniji od svih nas.”
Za mene kao njihovog nastavnika takav njihov stav je bio najveća nagrada mog rada sa njima. Sada je na mene bio red da i ja njima odgovorim. Rekao sam im da sam zbog takvog njihovog stava ponosan na njih i da će svi imati petice, jer nije cilj samo nečim vladati i znati nego i biti svjestan da je prije svega važno biti čovjek.
Tada sam od njih dobio aplauz i to mi je bila najdraža nagrada. Oni su završili školu i otišli na dalja školovanja. Ja, iako nastavnik u godinama, ponekad volim da rekreativno istrčim na gradskoj atletskoj stazi, a tamo se na stazi počesto sretnem i sa svojim bivšim đacima koji se, eto, rekreativno bave trčanjem, sebe radi.
Šta je tu sada objektivno, a šta subjektivno ocjenjivanje? Da li sam pogrešno postupio. Ja sam i sada ponosan na moje đake i to iskustvo sa njima pokušavam da primjenim u radu i sa novim generacijama – napisao je nastavnik fizičkog vaspitanja Slavoljub Jovanović, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu