Ako kojim nesretnim slučajem, morate na kontrolu na banjalučku ortopediju, ponesite flašu vode i sendvič, jer pacijenti na pregled ovdje znaju čekati i četiri sata. Ljudi na štakama, u kolicima, zamotani gipsom, staro i mlado, knjižice predaju već u sedam ujutru i onda tako ubogi satima čekaju u hodniku, načičkani jedni do drugih.
Teško je zdravoj osobi pojasniti kakvo je to mučenje za nekoga ko bi inače trebao da leži, ko se umorio samo dok je doputovao u Banjaluku iz druge opštine, ali drsko je da razumijevanja nemaju medicinari u UKC, koji su osmislili ovakav sistem zakazivanja.
Vjerujte, pacijenti imaju odlične živce, šta sve preture preko glave da bi čuli mišljenje specijaliste.
Još i više, nervozni su članovi njihovih porodica koji čekaju u pratnji, i koji bi najviše voljeli da mogu pomoći i ubrzati stvari, ali preostaje im samo da gunđaju u hodniku. Od sestara ne mogu dobiti ni približnu informaciju kada bi mogli doći na red i svi se sa šaltera vraćaju još nervozniji, nastavljajući da odbrojavaju minute.
Broje i ko joj sve ušao preko reda, pod izgovorom da je prioritet. “Ovdje su svi prioritet”, čuju se povici.
Poslije tri sata, pojedini izvlače i teško naoružanje. Pozivaju se na direktora Vladu Đajića, drugi zovu rodbinu i otvoreno traže da im srede vezu jer ne mogu više stajati.
Treći dodaju kako imaju vezu, ali imaju i ponosa i ne žele da se služe takvim stvarima. Četvrti su vidjeli kako je iz gomile izvučena knjižica sa ceduljicom “ujak od…” i pitaju koliko je takvih.
U UKC se ni ne trude da poštuju tuđe vrijeme, niti da saslušaju primjedbe, uvijek im je argument da imaju pune ruke posla i da mi ostali trebamo da budemo srećni što ćemo uopšte vidjeti doktora. Za vrh ljubaznosti u našem zdravstvu se smatra ako neka sestra ne galami na vas.
Umjesto stalnih izgovora, od vas zahtijevamo da se potrudite da promijenite ono što ne valja. Jer ovakav pristup prema bolesnicima nije human. Niko ne traži da svaki dan odgovarate na ista pitanja, olakšajte i sebi i pacijentima, ištampajte prosta uputstva: kada doktori počinju sa pregledom, ko su prioriteti i naravno zamolite za razumijevanje.
Nemojte strašiti ljude da neće biti pregledani ako se ne odazovu na prozivku, uzmite sljedećeg pacijenta, pa se vratite na isto ime kasnije. Nije smak svijeta.
Da li je previše tražiti da ne puštate preko reda razne veze i vezice? Vi i ne znate kako izgleda čekati jer zdravstveni radnici jedni drugima tu izlaze u susret.
I najvažnije, doktori da ne glume nedodirljive. Nakon višesatnog čekanja, osnovno što očekujete jeste da će vas doktor saslušati, a ne biti ljut na cijeli svijet jer mora da radi posao za koji se školovao.
Onda iz ordinacije izađete zbunjeniji nego kada ste ušli, pa i sami sazivate poznanike, koji zovu svoje poznanike da vam rastumače šta je pisac htio da kaže i koju terapiju treba da pijete.
Dan su mi popravili radnici u gipsaoni koji su mi dali više savjeta nego dežurni doktor. Hvala vam.
P.S. Da se osvrnem i na čuvenu hranu u bolničkim sobama koju sam jela dva dana.
Za doručak se služi viršla i sir ili pekmez i margarin plus čaj, za ručak tanjir čorbe sa mesom, večera posno varivo. Voća nije bilo.
Meni lično porcije su bile dovoljne i jestive, ali uzmite u obzir da nisam probirljiva i da bolesna, ne mogu mnogo ni pojesti. Obzirom da je večera u pet, a doručak tek u devet ujutru, dodatno sam još jedino jela keks.
I dalje mislim da porodiljama treba obimnija ishrana od ove, jer su one dojilje, ne bolesnici.
Takođe, sobe na ortopediji su nove i čiste, ali praksa je ostala ista – nema sapuna i toalet papira. Moram priznati da mi je čudno što nema večernje vizite, već samo ujutru, tako da ako želite nešto da pitate doktora, to možete samo jednom dnevno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu