Ljepota najpitomije planine u Bosni i Hercegovini, Kozare, krasi i sva sela potkozarskog kraja. Dovoljno je samo provozati se cestom od Banjaluke do Prijedora uz koju se, jednom rječju, vidi život.
Obrađena zemlja, zelene se polja kukuruza, malo-malo pa neki vinograd, stado krava, oko Bistrice i Omarske mnoštvo šumaraka u svakom godišnjem dobu daje drugačiji doživljaj.
A tek u selima koja se ne vide uz cestu je pravi život. Život ljudi, i to mladih koji su se odvažili da ostanu na selu, da žive pristojno od svog “seoskog rada”. Mi sa gradskog asfalta im zavidimo, ali ko nas šiša kad smo tako odlučili.
Naša odluka da živimo u betonskim gradovima, u kojima nijemo gledamo sav taj urbanistički haos, ne daje nam za pravo da to isto učinimo od sela.
Zato je onaj ko je odobrio da se vadi ruda u Bistrici ispod Kozare i da se riječica ugura u cijev najveći neprijatelj svom narodu. A ovaj kraj ima sve uslove za razvijanje pravog seoskog turizma.
Zašto baš svaka rasprava mora da se završi zaključkom kako treba ići odavde?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu