Društvo

ZAVIČAJNI SUSRETI Ne blijede uspomene na rodni kraj

Godinama nakon izbjeglištva i ratnih bježanija, kada je utihlo oružje u Krajini, bivši stanovnici glamočkog kraja, rasuti po svijetu, posjećuju opustjeli zavičaj i bude uspomene.

ZAVIČAJNI SUSRETI Ne blijede uspomene na rodni kraj
FOTO: PRIVATNA ARHIVA/RAS SRBIJA

U selima ispod planine Vitorog, koju su mnogi opjevali i najljepše priče sastavili, na kućištima gdje odavno vatra ne gori niti se čuje graja djece, gdje niko ne ore, ne kopa niti sije žito, gdje se voćke suše, a šipražje na pašnjacima divlja, okupljaju se Glamočaci svakog ljeta, najviše u avgustu.

U Pribelji, selu koje je nekada imalo više stotina stanovnika, život se sveo na nekoliko povratnika, većinom staraca koji nisu odoljeli zovu zavičaja i odmah nakon rata odlučili da krenu u svoje selo.

Oni u obnovljenim kućama dočekuju i ispraćaju bivše komšije, koje su životni putevi odveli u Banjaluku, Novi Sad, Beograd, Beč, u mnoga manja mjesta bivše države, ali i svuda po svijetu.

Foto: Privatna arhiva/RAS Srbija
Foto: Privatna arhiva/RAS Srbija

Ljeti, kada zapara i vrelina okuju ravnicu, tada Glamočaci i Pribeljci pohitaju u zavičaj. Ovdje uvijek ćarlija planinski vjetrić i širi svježinu, donosi dašak zdravog vazduha, koji u nama budi sjećanja na davno prošlo vrijeme i ovdašnji život, koji je bio skroman, ali lijep – ispričali su Pribeljci pored vatre, gdje su pripremali čobansku hranu na nepreglednom pašnjaku bez žice i ograde, gdje su nekada čuvali stada ovaca i krava.

Sada nigdje nikoga nema, osim u ljetnje doba, kada zavladaju tišina i čamotinja.

– Kad god se ovdje okupimo obavezno posjećujemo groblje, palimo svijeće i podsjećamo se naših predaka, koji su tu pronašli smiraj, vječno počivalište. Želimo da uredimo put, obezbijedimo struju u selu, gdje odavno električna sijalica ne svijetli lampe petrolejke. Škola je oštećena, a njena obnova, bez obzira što nema djece, osim nekoliko na širem području, imala bi višestruku ulogu, postala bi mjesto za okupljanje svih generacija – kaže Đuro Subašić, predsjednik Udruženja građana „Pribelja“ Banjaluka, kojeg su životni putevi preko Jajca i Banjaluke odveli u Gradišku.

Foto: Privatna arhiva/RAS Srbija
Foto: Privatna arhiva/RAS Srbija

Pribelju i glamočki zavičaj nisu zaboravili ni Radovan Injac, nastanjen u Laktašima, Nikola Injac u Pančevu, Mirko i Sekula Injac u Beču. Na zavičajno drugovanje došli su i Duško Subašić iz Banjaluke, Mira Subašić iz Novog Sada, Nevenka i Zora Meseldžija takođe iz Novog Sada…

– Sve što je lijepo u našem životu nalazi se ovdje. Bili smo mladi, puni mašte, snova o životnoj sreći i uspjesima, a mladost je uvijek lijepa. Zadesio nas je rat, vrijeme kada smo spasavali gole živote i bježali gdje smo mogli, u kolonama ispred rafala i granata, odlazili u nepoznato, stalno u mislima noseći rodni kraj. U drugim mjestima pronašli smo novi zavičaj, ali se ovoga nismo odrekli. Svoju decu učimo da znaju ko su i odakle potiču – kazali su Pribeljci raspredajući mnoge priče o davašnjem životu u Glamoču i Pribelji.

Foto: Privatna arhiva/RAS Srbija
Foto: Privatna arhiva/RAS Srbija

Na zavičajni susret došli su i njihovi gosti iz sela Dragnić i opštini Šipovo sa kojima su oduvijek bili bliski, posećivali se i pomagli u dobru i u zlu. Među njima su Radovan, Boro i Slavko Kalkan, Stevo Prole.

– Naša dva sela nisu mnogo udaljena, tek nekoliko kilometara vazdušne linije. Oduvijek smo, šumskim puteljcima, kuda je najkraće, išli pješke jedni kod drugih. Međusobno smo sklapali rodbinske, kumovske, prijateljske veze i sačuvali ih u najtežim danima – posvjedočio je Radovan Kalkan iz Dragnića.

U Pribelji, kao i svake godine povodom Ilindana i drugih svetkovina u avgustu, i ove godine nije iznevjerena tradicija. Pribeljci su do kasno naveče, uz domaću hranu i piće, uz smijeh i poneku suzu prepričavali svakojake događaje, najviše šaljive iz djetinjstva i mladosti. Maštovitiji su i rime sklapali u zavičajne pjesme, komponovali na licu mjesta i glasno pjevali.

„Pribeljci će sve od sebe dati da se život pod Vitorog vrati“, odjekivala je pjesma dok se mjesec kao povijen rog visoko uzdizao i svijetlio iznad Vitoroga.

Krst u Hašanima

Na brdu Crkvište u Hašanima ispod Grmeča, rodnom selu književnika Branka Ćopića, Ilija Bundalo, koji sada živi u Laktašima, inicirao je podizanje drvenog krsta.

Foto: Privatna arhiva/RAS Srbija
Foto: Privatna arhiva/RAS Srbija

On kaže da je to njegov dug zavičaju gdje planira popraviti put, izgraditi crkvu, stvoriti uslove za bolji život, da Hašani ne ostanu pusti i ne budu zaboravljeni.

Iliji su pomogli Drago Radaković, Damjan Majkić, Mitar Budimir, Ilija Petrović, sveštenik Savo Janković, Dragan Marčeta, Duško Jakšić, Goran Ćuk i drugi Hašanci.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu