Sjećam se, pred sam uspon, stojim u podnožju Kilimandžara, vodiči popunjavaju formular za uspon a ja razmišljam – to je to, mjesto o kojem sam maštao od malena. Za koje sam se spremao. Zbog kojeg sam prije toga popeo i najviši vrh Sjeverne Afrike. Bio sam spreman na sve, na šest sati pješačenja dnevno, tropske pa zimske uslove. Spakovao sam prkos i ogromnu volju i krenuo uzbrdo. Prva tri dana su proletila. Vremena tamo nema. Postoji samo “pole, pole”, korak po korak. Vlada ushićenje, svi pričaju sa svima. Kako se penjete tijelo se bori da se prilagodi. Na 4000 metara počinje tišina. Čovjek je tu sam sa sobom i planinom – priča za Blic planinar.
Pred sam kraj uspona, nadomak vrha znao je, pašće mrak.
4.000 metara
– Noga pred nogu po vreloj pustinji penjete se šest sati do Kibo kampa. Na visini ste od 4720 kilometara. Vazduh gori od sparine. Imate samo sedam sati da odmorite i kreće posljednja dionica.
Tu su ljudi već nervozni, rijetko ko uopšte spava, skoro niko ni sa kim ne priča i svi se uglavnom pakuju za završni uspon koji kreće tačno u ponoć. Pred polazak u noć dolazi vodič. Počinje zajednička molitva. Svako zna da je ovo najteži dio ekspedicije, jer je uspon do vrha zaista strm. Osim toga, izuzetno je hladno, noć je, minus petnaest, duva jak vjetar i kako se sve više penjete, tako kreće i sve jači snijeg. Prvih četiri sata sam zaista odlično podnio, ali već na visini od preko 5000 m sam počeo da osjećam fizičke probleme.
Zbog izuzetne hladnoće, prvo je počela blaga drhtavica koju sam ignorisao. Kasnije sam osjećao nevjerovatnu hladnoću u rukama i nogama iako sam imao po 2 para rukavica i čarapa. Napravio sam malu pauzu, da bih uzeo čaj i ugrejao se koliko je to moguće. Fizičke posljedice i možete nekako da ignorište i sakrijete ako vam je psiha jaka. U 6h ujutru, popeo sam se na prvi vrh – Gilmant point koji se nalazi na 5685m nadmorske visine! Toliko sam bio iscrpljen i umoran da se nisam uopšte radovao.
6.000 metara
Na visini od skoro 6000m se toliko otežano diže da vam je svaki pokret bitan. Poslije slikanja, trebalo je da nastavimo do Uhuru pika (5895m) koji se nalazi na 40 minuta hoda. Bio sam spreman da krenem, međutim odjednom sam osjetio ogroman pad energije i blagu konfuziju. U početku sam mislio da mi je pao šećer, ali postajalo je sve gore. Dva minuta nisam znao gdje se nalazim. Nisam znao na kom sam vrhu. Nisam znao na kojoj sam visini. Kada sam koliko toliko došao sebi shvatio sam da psiha počinje da mi se muti zbog gubitka kiseonika. Kada sam koliko toliko došao k sebi, znao sam šta mi je činiti.
Vodiči su htjeli da nastavimo dalje, ali sam ja duboko u sebi znao da je kraj. Kada osjećate fizičku bol, vi i možete da nastavite dalje. Ali kada se psihički ne osjećate najbolje, vrijeme je za brzu intervenciju. Udahnuo sam duboko i pogledao oko sebe.
40 minuta do ostvarenja životnog sna
Poslije nadljudske borbe, poslije teške unutrašnje i fizičke borbe koja je trajala 6 dana, poslije izlaska na jedan od vrhova koji se nalazi na 5685 metara, zahvalio sam se Bogu što mi je dao snage da se nađem na jednom od vrhova sniježnog Kilimandžara i odlučio da se spustim do kampa. Odluka je bila zaista teška, jer me je 40 minuta dijelilo od ispunjena životnog sna, gdje je trebalo da se zavijori zastava Srbije. Prije nego što sam odlučio da se spustim, pogledao sam još jednom ka vrhu, gdje su mi bila pomiješana osjećanja jer sam želio da nastavim, ali sam duboko u sebi znao sam da nije pametno forsirati se i boriti sa planinom kakva je Kilimandžaro. Silazak do Kibo kamba je bio zaista brz, jer je svaki minut dragocijen u ovakvim trenucima. Kada sam se spustio u podnožju Kilimandžara i dobio sertifikat zbog osvajanja jednog od tri vrha, bio sam izuzetno ponosan jer osim što sam dao posljednji atom fizičke i psihičke snage, bio sam prizeman u ključnim trenucima da brzo reagujem.
Uspon na Kilimandžaro je kao život – i odluka je pala
– Uspon na Kilimandžaro je kao i život – pun kontrasta, uspona i padova, radosti i tuge. Ovu ekspediciju pamtiću po velikoj ljubavi prema veličanstvenoj prirodi, po blagoslovu da se nadjem na ovom mjestu, po nevjerovatnoj požrtvovansti, po izuzetnom gostoprimstvu, po svakom pređenom kilometru… Pamtiću svaki detalj dok čvrsto ne odlučim da se vratim. A znam, vratiću se. Što se tiče moje sljedeće životne želje, ne želim da odlazim mnogo daleko, jer je ona upravo ovdje. Ostaću mjesec dana u Africi, obilaziću razna autentična mjesta, posjećivaću plemena, isprobavati razne specijalitete, kupati se u Indijskom okeanu, družiti sa divnom djecom i upijaću svaki detalj najstarijeg kontinenta na svijetu. Kažu da kada jednom odeš u Afriku, više se ne vraćaš. Moje srce je ovdje – ispričao je za Blic Boris Radošević, baš kao što mu i nadimak kaže pravi Lutajući putnik.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu