Sudbine

Zdravko Čolić (1): Zvijezda je rođena

Jedne srijede, 30. maja 1951. godine, u 17.15 u Sarajevu u porodici Čolić rodio se dječak kome će otac dati ime Zdravko.

Panorama Sarajeva
FOTO: DEJAN BOŽIĆ/RAS SRBIJA

Rođen je u znaku Blizanaca u horoskopu.

Neki od naših najboljih astrologa složili su se da su zvijezde u trenutku Čolinog rođenja bile perfektno podešene. Lav na vrhu desete kuće nagovijestio je uspješnu karijeru, a pozicija njegovog vladara Sunca, u sedmoj kući sa vladarem ascendenta, označila je da će to biti poznata i popularna osoba.

Naklonjene zvijezde

Zvijezde su ga predodredile za veliki uspjeh u domenu muzike, a rezultat će biti opšte obožavanje. Njegov vladajući znak, Blizanci, obdario ga je mentalnim sposobnostima, verbalnim i vokalnim, a položaj Sunca i Marsa častili su ga jakom voljom, hrabrošću, sportskim duhom, optimizmom. Za perfekcionizam, disciplinovanost, urednost i tačnost, najviše u poslu, pobrinuo se Saturn u Djevici. One druge planete izukrštane međusobno obdarile su ga snažnom ličnošću, bogatom emocijama, s potrebom da prima i poklanja pažnju svima iz svoje okoline.

Poseban pečat njegovom horoskopu donose dvije od ukupno četiri kraljevske zvijezde, Regulus i Aldebaran, koje najavljuju da će čovjek dosegnuti vrhove u svojoj profesiji. Samo nebo je odlučilo da se baš tada u Sarajevu rodi vjerovatno najblistavija muzička zvijezda svih vremena na prostorima Balkana.

Rođenju svog prvog djeteta obradovali su se roditelji Stana i Vlada, ona domaćica, a on policijski oficir. Vjerujući u simboliku imena, želeći da im dijete sigurno bude zdravo, dali su mu ime Zdravko.

Njegov otac Vlada rođen je u blizini Ljubinja, sjedišta istoimene opštine u Bosni i Hercegovini, koje se nalazi na pola puta između Trebinja i Mostara, dok mu je majka Stana bila iz Trebinja. Brđanski karakter naslijeđen po ocu i nešto pitomiji građanski, naslijeđen po majci, govori o dobrom balansu čvrstog muškog jang principa i mekog ženskog jin principa, kako bi to danas mogli da objasne sljedbenici Jungove analitičke psihologije.

Čola o svom porijeklu

O porijeklu porodice često voli da govori i sam Čola.

– Moj otac Vlado je rođen u selu Vlahovići, nedaleko od Ljubinja. Pola tog dijela moje familije koloniziralo je u Suvi Do na Kosovu. Čak sam tokom turneje s Kemalom Montenom sedamdesetih godina tamo zatekao i neku rodbinu. Moj djed Stjepan je još uvijek tamo, dok su mnogi moji rođaci emigrirali u Beograd, tako da mi se nedavno na snimanju neke televizijske emisije jedan momak obratio sa striko. Drugi dio porodice kolonizirao je tokom 1946. u Ravni Topolovac, blizu Zrenjanina. I danas su mi svježe slike sa salaša strica Čede, kod kojeg sam kao mali odlazio. Pamtim odlaske u polje, gdje sam rado pomagao u poslu, jahao konje i koračao kroz kukuruze, dok su mi pažnju privlačile lubenice koje su rasle uz strukove. Majka mi je iz Trebinja, u stvari, blizu Huma. Jedan dio porodice je živio u Trebinju, a jedan dio je bio u Mionićima kod Huma, to je jedno selo blizu Trebinja, ali je cijela porodica u okruženju Trebinja. Kasnije su se svi preselili u Trebinje. Uspomene iz detinjstva… sve je vezano za Trebinje. Kad završi škola – eto nas dolje na rijeci. Moji ujaci, tetke, babe i djedovi, odlasci na Trebišnjicu, kupanja. Kad voda istrza, kad se Trebišnjica istrza na slapovima, onda ostane vode za kupanje. Cijela priroda je božanstvena dolje, pa i taj kamen, koji je svima prirastao za srce. Trebinje je šumovito. Moja majka je uvijek znala reći, pošto je tata gore iznad Ljubinja, oni su više kamenjari kameniti, a trebinjska šuma je, malo onako, što se tiče svega pitomija i što se tiče nekih kultura poljoprivrednih mnogo bogatija. Brđani su gore imali samo koze, ovce i krompir, a dolje Trebinje je bilo mnogo bogatije. I danas smo zaljubljenici raštana. Јedva čekamo da nam neko pošalje malo sira i raštike, a o suhom mesu da ne govorim. To je možda najljepše mjesto bivše Jugoslavije, a utisku da ste u pravoj oazi doprinosili su blizina mora, opojan vazduh i iskreni ljudi. U taj kraj i sada me vuče miris poljskog cvijeća, koji me nostalgično vraća u djetinjstvo. Pamtim i zajedničke večere prije kojih smo se svi molili Bogu. Jeli smo smokve, grožđe i kupine, a hrabro smo ih brali pored krša koji je krio zmije. Često sam putovao “ćirom” i dok sam kroz prozor gledao kako voz krivuda po šinama, oči bi mi se napunile dimom – govorio je Zdravko.

(Nastaviće se)

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu