Iako je kratko vrijeme bio ljubomoran, kao i sva djeca, bratska ljubav Čole i Dragana, poznatijeg pod nadimkom Gabaš, traje do danas.
– Kada sam se rodio, moj otac je htio da mu sin bude zdrav, pa se ja zato zovem Zdravko. Mom bratu je želio da nadjene ime Jugoslav, po državi, jer je tata bio oficir. Bunio sam se i rekao da ću ga ja uvijek zvati Dragan. Imao je sreću što sam pobijedio. Nas dvojica smo uvijek imali bratski odnos, bez obzira na to što nismo previše zajedno. Obojica smo imali svoje društvo, svoj svijet i mjesta za izlaske. Sličnost među nama je genetska, društveni smo tipovi, gostoprimljivi i nismo materijalisti. Kad zaradimo, volimo da trošimo sa drugima. Ja sam samo bio ambiciozniji i bolji đak od njega – kaže Čola.
Period ranog djetinjstva Čola pamti kao srećne dane. Slike iz njegovog djetinjstva ispunjene su uspomenama na igru sa djecom u zapuštenim dvorištima na Grbavici, okruženim ratnim ruševinama i dotrajalom sinagogom.
Volio je od malena da se takmiči, a bio je i fizički veoma sposoban, nadaren za svaku vrstu sporta. Otkrio je da je veoma brz, jer bi, kad zagusti, bez problema pobjegao dječacima koji su željeli da se tuku.
– Mama bi me svaki put lijepo obukla kada bi me puštala napolje, i to obično u neke bijele pantalonice i bijele cipelice. Ali pošto sam se ja družio sa starijima od sebe, jer male raje nije bilo, oni bi me uvijek gurali i ja sam završavao u žbunju pored Miljacke. Dolazio sam redovno prljav kući i stara me je grdila. Ponekad sam od nje dobijao batine, jer joj je bilo dojadilo da me stalno presvlači. Onda mi je moj pragmatični otac rekao: „Kad te oni gurnu, uzmi kamen, pa ih gađaj!“ Tako sam i uradio, a pošto sam bio brz kao strijela, pobjegao bih i niko mi nije mogao ništa. Od tada su me više poštovali – sjeća se Zdravko.
(Nastaviće se)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu