Govorio bi narod na pomen njegovog imena: „Bio je dobar majstor, ali strefila ga nesreća. Bog mu dušu prosti, ubila ga budala na motoru“.
– Izvini stari, ja nezvan, put me naveo ovim krajem – predstavio sam se starcu koji je, hramajući na jednu nogu, preda me izbio iz livade na široki, taze asfalt.
Na sredokraći od centra Tripkove do Vrutaka tražio je klepetušu, nekako otpalu sa vrata ovce iz njegovog stada, više da bi besposlen potrošio sate neradnog Krstovdana, nego što je mario za izgubljeno zvono, prenosi Blic.
Milija nije od onog soja ljudi što te na prvo viđenje sumnjičavo gleda ispod oka, da te izmjere uzduž i poprijeko prije nego što se upuste u priču, već je cijelim bićem Zlatiborac koji pred neznancem očas otvara i kapiju i dušu. Prvo pita za zdravlje i treba li pomoć, tek poslije ko si, odakle si, kojim poslom.
Predstavio se i on meni. Kamenorezac je u penziji. Rodom je iz Tripkove, dio života proveo je u Čajetini gdje je djeci sagradio kuću.
– Čuj, neznan. Meni su ljekari nezvani dolazili na vrata da se uvere da sam živ, isti oni što su me ranije otpisali i javili mojima da spremaju crninu. Gledali me i krstili se u čudu – lupio me Milija prijateljski po ramenu.
Proljetos se namirilo 38 godina od kako je ustao iz mrtvih. Otad tvrdi da nema smrti bez sudnjega dana.
Bio je 17. mart 1984. kada ga je, dok je išao na neko veselje, u Sevojnu s leđa pokosio motorista. Bolnica, teške povrede glave, prelom lobanje… Život o koncu, nevesele procjene, pitanje dana.
– Ljekari su rekli da šansa ne postoji, da od mene nema ništa, moju porodicu su pripremali za ono najgore. Samo zahvaljujući vezama vlasnika u firme u kojoj sam radio uputili su me na VMA. Kada su me iz užičke bolnice unosili u sanitet niko me od familije nije prepoznao, toliko sam bio razbijen i razobličen – prepričavao mi je Jovanović.
– Ako izdrži do Beograda ja ću ga primiti, inače je mrtav i ovako i onako – odgovorio je doktor sa VMA užičkim kolegama kada su mu ovi preneli u kakvom stanju šalju pacijenta.
Sa izuzetkom noge koja ga boli i na koju vidno šepa, a to je, reče, posljedica udesa koja je vremenom sve izraženija, Milja Jovanović iz Tripkove je dobrodržeći seljak.
– Poslije 35 dana, na nevericu užičkim lekarima, probudio sam se iz kome. Šest puta su mi na VMA otvarali lobanju, poslednji put je krpili parčetom kosti koji su mu izvukli iz kuka. Kao iz tuđeg da su čupali, ništa nisam osjetio kad sam stao na noge. Tri godine je trajalo liječenje. U međuvremenu doktori koji su me ispisali iz živih sreli su mog brata, ali nisu smjeli da ga pitaju šta je sa mnom, nego sve uz priču izokola – ispričao mi je Milija.
– Živ je, oporavlja se, eno ga u Čajetini – odgovorio im je brat na pitanje koje nisu smjeli da mu postave. Poslije par dana oglasilo se zvono na ulaznim vratima kuće Jovanovića: „Oprostite, mi smo ljekari iz Užica… Došli smo samo da se uvjerimo da je Milija živ.“
– Bio sam smanjene uračunljivosti, usporeno sam hodao i trpio bolove, supruga me je hranila. Treće-četvrt godine poslije udesa prvi put sam otišao na groblje na zapalim svijeću roditeljima. Pored njihovog groba bilo je pobodeno kolje kojim je bilo obilježeno gdje treba kopati raku. Meni raku. Šutnuo sam kolac i izbio ga iz zemlje – nastavio je penzionisani kamenorezac.
Dok se nije oporavio strahovao je samo da će se djeca plašiti njegovog mentalnog stanja i da će im nauditi. Za sve je bio teško bolestan, osim za invalidsku komisiju. Šest puta je pred nju izlazio i svaki put bio ocijenjen kao sposoban za rad. Morao je 1987. da se vrati na posao. Penzionisan je iz sedmog puta 1996. na preporuku ljekara sa VMA. I kao penzioner je nastavio da radi kamenorezački posao da bi dovršio kuću u Čajetini.
Nabrekli prsti i bore na crnim Milijinim šakama pišu da se nije bavio poslom za slabiće, već da je preko njih preturio Zlatibor kamenja. Ručno je tovario kamen u šlepere. Taj posao od ljudi naslijedile su mašine, ali one nemaju dušu.
– Nemam ja ništa od toga što će on dugo da robija, meni je važno da sam živ – rekao je na suđenju motoristi.
Milja se nije pridružio gonjenju, te je čovjeku koji ga je doveo na rub smrti, i koji je prije njega oborio još četvoro-petoro pešaka, umjesto 12 godina odrezano šest mjeseci zatvorske kazne.
– Meni je važno da sam živ – hiljade puta je Milija od buđenja iz kome izgovorio rečenicu koju je rekao u sudnici.
Sa suprugom u Tripkovi uživa u starosti. Drži ovce i svinje, bavi se vrtovima, kosi, plasti, kupi šljive. Sam, krijući od djece koja ga grde kad se lati težeg posla, sprema i drva za ogrjev.
– Svi mi brane da radim, samo me žena tjera. Njoj nikad ne mogu uraditi dovoljno. Izgubila je stado, a ovca zvono, sad nema ni ovaca ni zvona, i sad ti, Milija, traži po šumi i trnju – šeretski mi je namigivao seljak koji je prije 38 godina bio mrtav.
„Meni je važno da sam živ“.
U kuću je uselio sina i kćerku sa porodicama, milo mu je što im dobro ide u životu, slavio je i rođenje praunuka. Još da dočeka da oženi tri unuka i uda unuku, da im zaigra na veseljima. A poslije… Neće mu više biti važno da je živ.
Digao se i otišao da traži klepetušu. Ima još jednu, ali se slabije čuje.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu