Ona je oduvijek društveno veoma aktivna te ne čudi što je, u svom selu, prihvaćena od svih generacija. Vaja, koja je još u mladosti ovdje došla iz okoline Ribnika, za svakoga ima toplu i lijepu riječ, domaćinsko gostoprimstvo i majčinsku ljubav.
Laminci su lijepo i bogato selo, ovdje su dobri ljudi ali ih je sve manje. U tome je naša nesreća, požalila nam se Vaja okružena bujnim cvijećem koje uzgaja i brižno održava zajedno sa snahom Tanjom.
Njen sin Dragan je, ljubitelj starina, posjeduje porodični muzej, što se uklapa u posebnu, bogatu i jedinstvenu cjelinu.
– U Lamincima se oduvijek igra, pjeva, veseli ali i radi. Pamtim mnoge akcije koje smo vodili, stvarali ljepše i bolje uslove za život. A nije bilo lako. Nekada su u Lamincima bili loši putevi, živjelo sirotinjski ali nas nije iznevjerio pobjednički duh. Tada je selo bilo puno naroda a sada je mnogo kuća prazno ili su to staračka domaćinstva. Neko bolestan, neko žalostan, i tako ti je to – požalila nam se Vaja.
Ona je, prije dvadeset godina, bila među zagovornicima „Petrovdanskog sabora folklora“ koji je i ove godine okupio više od hiljadu učesnika.
– Mnoga prijateljstva mi smo stvorili. Kod nas dolaze folkloraši iz mnogih zemalja a naša djeca, članovi KUD-a „Dukati“, idu kod njih. To je lijepo čuti. Izgrađena je i crkva u selu, kuće su lijepe i moderne, jedino me plaši stalno smanjenje broja stanovnika. Ne smije se dozvoliti da nam se selo ugasi. To ja stalno upozoravam i molim ove mlađe da, ako je ikako moguće, ne idu nigdje. Ima i u Lamincima lijepog i dobrog života – uvjerena je Vaja Marković, takođe vrijedna vezilja i tkalja, koja nas pričom vodi i u svoj rodni kraj.
– Ribnik, Previja, Slatina, Busije, to su meni najdraža mjesta. tamo sam rođena. Meni je lijepo u Lamincima ali ova mjesta kod Ribnika me vraćaju u djetinjstvo i mladost. Nekada sam, sina Dragana, u naručju nosila 40 kilometara pored Save, da bih došla u rodno selo. Rođena sam na stijeni, u visinama, gdje orlovi gnijezda prave ali su i ljudi zdravi. Odatle se lako siđe i spusti ali se ne može popeti, samo ko je zdrav i ko ima dobre noge – priča Vaja i nastavlja, podsjećanje na teško i davno vrijeme, na najraniji period života.
– Težak je bio moj život tamo, otac mi je poginuo na Zelengori 1943. godine, kada sam imala šest mjeseci. Moja majka se preudala, meni nije dozvolila da idem u školu ali sam izučila velike i teške životne škole – povjerava nam se Vaja, uvijek raspoložena za razgovor.
Porodično imanje Markovića u Brezik Lamincima, uklopljeno u bogat cvjetni dekor, je među najljepšim u Lijevču. Tu mnogi svraćaju da sa Vajom prozbore, porazgovaraju, saznaju o davnašnjem načinu života ali čuju i njene satove o temama modernog doba, čak i o medicini.
– Ni ova današnja medicina nema odgovora na moja pitanja. Eto, mogu ti reći, ništa mene ne boli, osim nogu. Gore u brdima, u Ribniku, žene moje generacije su zdravije, njih ne bole noge a hodaju po stijenama. Ja u ravnici, najveća uzbrdica su mi tri stepenice na ulaznim vratima pa me bole noge. Kakva je tu logika, pitam se – iznosi Vaja dilemu koja je opsjeda poslednjih godina.
Pričala bi nam, za Srpskainfo, još i više ali je često prekidaju i zbunjuju gosti i komšije, slučajni prolaznici. Uvijek neko nešto zapitkuje, onako usputno, te šta je Vajo ovo, šta je ono, gdje je Dragan, kuda je Tanja, imaš li vode, hladne rakije, možemo li se slikati ispred oleandera i drugog cvijeća, da li je pita pečena…
-Kod mene je kao promenada, uvijek neko ulazi, svašta pita i traži. Ne mogu baš svima udovoljiti, svakome dati odgovor kojeg očekuje jer nije meni trideset nego, skoro tri puta više godina. Ali, ne žalim, se, borim se, uvijek imam lijepu riječ za svakoga a vjeru u sebe. Pitajte sve Laminčane, sigurno će vam reći da ni sam kim nisam u svađi, nikome ružnu riječ nisam rekla za ovih šezdeset godina. Meni ne morate vjerovati ali znam šta će oni reći – uvjerena je Vaja Marković koju njene komšije, osim seoskog sveštenika Momira Maksimovića, često pitaju za svakojake savjete.
Seoska zbornica
Škola u Lamincima, pripovijeda Vaja, odavno je zatvorena za đake. U staroj školskoj zgradi je sada stalna postavka fotografija, kućanskih predmeta i seoskih alatki a koriste je i članovi KUD „Dukati“. – U bivšoj zbornici babe i žene pletu i heklaju a u nekadašnjoj učionici vježbaju folkloraši. Dobro je, da školska zgrada bar nečemu služi a valjda će doći bolje vrijeme da opet tu bude škola – priča Vaja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu