Poštarka Rada Popović (37) svakog dana putuje oko 60 kilometara iz Ljubinja da bi podijelila pošiljke u svom rejonu u Trebinju, pa je stanovnici ovog dijela grada zovu i Ljubinka.
Osim što se bavi veoma rijetkim zanimanjem za žene u Hercegovini, Rada je majka troje dece, a u Ljubinju uzgaja stoku i bavi se poljoprivredom, pa svaki njen dan počinje sa prvim svitanjem, a završava iza ponoći.
Ustajem se oko pola pet svako jutro, završim posao po kući i namirim stoku pa onda na posao. Suprug mi ne radi, ali uz slogu u kući može se sve postići. Svi pomažu i rade i djeca i mi. Nije bitno ko će odraditi neki posao, važno je da je posao na kraju dana obavljen – kaže ljubinjska poštarka na gostovanju u Trebinju.
Rada u Trebinje dolazi svako jutro, vraća se kući poslije obavljenog posla, a nekoliko dana u mjesecu, kada se dijele penzije, zna doći i subotom, iako je vikendom oslobođena rada u pošti.
– Ljudi žive od toga i bitno im je da im penzije ili neke druge isplate stignu na vrijeme, da ne čekaju ponedjeljak – kaže Rada.
Sjeća se da nije bilo lako preći iz Trebinja u Ljubinje, jer nije poznavala dovoljno grad ni rejon gdje raznosi poštu.
– Znala sam po cijeli dan nositi pošiljke, jer nisam poznavala ni ljude niti ulice. Adrese su se mijenjale, ljudi nema kući, a treba uručiti pošiljku. U početku su me kolege zvale da vide je sam li živa pošto sam po cijeli dan bila na terenu – ističe ona.
Simpatična poštarka kaže da je shvatila da se bavi zanimanjem koje voli i da ga, pored svih poteškoća, ne bi mijenjala.
– Radila sam i u restoranima, na dnevnice, u pekari, ali sad sam se tek pronašla. Ovo jeste težak posao, fizički jer dnevno prođem i desetak kilometara, a mora se i razmišljati, ali osjećam slobodu, nisam zatvorena među četiri zida – priča Rada.
Posebna satisfakcija su joj ljudi koje je upoznala i koji je prepoznaju na ulici, iako je u početku bilo nepovjerenja kada bi ugledali ženu sa poštanskom torbom na vratima.
– Uvijek sam nastojala da sve na vrijeme dostavim, pogotovo preporučene pošiljke, nalaze, brzu poštu. Ako nema ljudi kući po nekoliko dana bi zadržati pošiljke dok ih ne nađem i ne uručim. Sad je lakše, upoznala sam ljude znam gdje rade, kuda se kreću pa se znamo i telefonom dogovarati gdje će preuzeti pošiljku – navodi ona.
Ne zaboravlja Ljubince
Rada ne zaboravlja ni svoje Ljubinjce, pa kad je zamole završava im poslove po Trebinju.
-Uzmem mojim sugrađanima potvrde, nalaze ili nešto drugo što me zamole, da oni ne dolaze kad sam već ja u Trebinju. Nije mi teško da pomognem ljudima koliko mogu – zaključuje ona.
Trebinjska poštarka sve prelazi pješke, pošto je zapao gradski rejon pa, kako kaže, iako zna da vozi motor, još nije sjela na dvotočkaša.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu