Ovako 14 godina nakon ubistva gardista Dragana Jakovljevića i Dražena Milovanovića u kasarni na Topčideru, za koje do danas niko nije odgovarao, za “Blic” govori Draganova Majka, Rosa Jakovljević.
Gotovo deceniju i po od užasnog događaja koji im je u trenu uništio živote, njihove porodice, kao ni javnost nemaju odgovor na pitanje ko je ubio dva mladića na odluženju vojnog roka zločin ostaje nerazjašnjen, a počinioci nekažnjeni, piše Blic.rs.
Njihove porodice i na ovu godišnjicu smrti traže samo jedno – da saznaju istinu o njihovoj smrti.
Ta noć, 5. oktobra 2004. godine u domu Jakovljevića u selu Bela Reka, nedaleko od Šapca, kao da i danas traje. Tog dana Rosa Jakovljević povezala je crnu maramu koju i sada, četrnaest godina kasnije ne skida. U crnom je i Janko, Draganov otac. To je prvi znak tuge, a kad progovore, zajecao bi svako.
– Svaki dan je isti, a ovaj je najteži. Tada se sve vrati unazad, sećanje, bol, tuga. To je teških četrnaest godina. Svaki dan ustajem i pitam se zašto se to desilo, a odgovora nema. Nema mog Dragana a nema ni istine ko ga je i zbog čega ubio. Otišao je da služi državi a vratili su ga u kovčegu. Da je bila bolest ili saobraćajna nesreća, mogla bih da razumem, ali ovo ne mogu – priča Rosa, dok joj se oči pune suzama.
Danas će na groblje, baš kao i svakog drugog dana, da oplakuje sina. Ne usuđuje se da ide put Beograda gdje njen suprug Janko Jakovljević posljednjih 14 godina „obija vrata“ državnih ustanova tražeći istinu o pogibiji sina. Uzalud.
– Mi znamo da našu djecu ništa ne može vratiti ali bilo bi nam lakše da bar neko za to odgovara i da se ljaga skine i sa nas. Samo da dobijemo odgovor kome su smetali. Nama je samo stalo do istine – priča Janko Jakovljević, otac gardiste Dragana Jakovljevića.
Sa pravnim zastupnicima dogovaraju dalje korake. Ne gube nadu, iako se slučaj pred organima u Srbiji ne privodi kraju.
Otac i majka
Dvije godine slučaj stoji i ništa se nije radilo na tome. Svi se pogibije naše djece sjete samo petog oktobra. Sada smo riješeni opet nešto da radimo. Vidjećemo da li ćemo se ponovo obratiti sudu u Strazburu ili predsjedniku države. Nešto moramo raditi. Istinu moramo saznati. Porodice onih koji su otišli, a takođe su bili vojnici, gledaju u nas. Te majke traže od nas da budemo na čelu kolone, da povedemo protest, da nešto uradimo. Stvarno je žalosno i sramota. Dokazano je da su djeca ubijena a država ništa ne preduzima. Mi smo dobili odgovor iz Strazbura, Vašingtona, Njemačke. Tri četiri komisije su dokazale da su djeca ubijena. Država ne može da kaže da nisu ubijeni. Ona samo treba da preduzme nešto – zaključuje Janko.
Sa istom porukom, ispisanom na Draganov portretu završavaju i počinju svaki dan: „Neka ti na nebu društvo prave božji anđeli, tvoja ovozemaljska čestitost zaslužuje“. Zaslužuje i istinu o smrti, ali nje ni do danas nema.
Podsjetimo, Dragan Jakovljević i Dražen Milovanović poginuli su 5. oktobra 2004. godine dok su bili na straži u ograđenom vojnom prostoru, u blizini Ulice Teodora Drajznera, u Beogradu.
Obojica su imali po dvije prostrelne i jednu ustrelnu ranu od vatrenog oružja. Njihova tijela pronađena su u devet sati ujutro.
Kako je objavljeno, vojnici koji su bili u blizini, čuli su šest pojedinačnih hitaca, i nakon pauze još dva ili tri kratka rafala.
Prvi koji su došli do gardista bili su stariji vodnik Marko Kovačević i vodnik Ivan Pavlović.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.