Koku Isambulova (129), uprkos svojim godinama, pamti dan kada je prije skoro 75 godina njen narod protjeran sa svojih ognjišta.
Prema ruskom pasošu i dokumentima na osnovu kojih prima penziju, Isamabulova je rođena 1. juna 1889. godine. Kada su deportacije počele 11. februara 1944, ona je imala 54 godine.
Bio je to loš dan, hladan i mračan. Ušli smo u voz i odveli su nas. Niko nije znao gdje. Vagoni su bili prepuni – ljudi, prljavština, smeće, izmet bili su svuda – prisjetila se Istambulova.
Naglašavajući okrutnost Staljinove akcije, ponovila je na svom maternjem čečenskom jeziku da je bilo izmeta u vagonima.
– Nismo smjeli nigdje da idemo – dodaje.
Prema njenim riječima, djevojčice i mlade djevojke umirale su od pucanja bešike jer su se stidjele da se olakšaju u prepunom vozu. One koje su to ipak uradile, starije žene su okružile da bi sakrile njihovu sramotu, ali to nije bilo najgore što je vidjela.
– Tokom puta, mrtva tijela su samo izbačena iz voza. Niko nije mogao da sahrani mrtve. Psi su ih jeli mrtve. Moj svekar je tako izbačen iz voza – kaže ona i dodaje da su ih stražari u vozu hranili trulom ribom.
Ni život nakon prisilne deportacije nije bio lak za Čečene, protjerane sa svojih ognjišta jer je Staljin tvrdio da su sarađivali sa nacistima.
– Rečeno nam je da smo loši ljudi i zato smo morali da odemo. Ne znam zbog čega smo patili. Nisam osjećala krivicu – kaže najstarija žena na svijetu.
Život obilježen tragedijama
Njen dugi život obilježila su i lične tragedije. Istambulova je izgubila dva sina.
– Nije bilo doktora, niko ih nije liječio. Moj mlađi dječak je brzo preminuo po rođenju. Takve stvari su se događale u svakoj porodici. Kada su se žene porađale, djeca su često umrla, jer nije bilo akušera, samo susjeda i prijatelja. Ja sam sačuvala samo kćerku Tamaru – kroz suze je rekla.
Njena jedinica rodila je šestoro djece koji su joj potom izrodili 16 unučića i praunučića. Tamara je preminula prije nekoliko godina, a Medina (15), praunuka najstarije žene na svijetu koja sada brine o njoj, kaže da se Koku nikada nije oporavila od toga.
– Nakon njene smrti, Koku je ostala gotovo slijepa. Jedva hoda sada. I sada kada se sjeća svoje kćerke, moje bake, ona se uznemiri. Plače onoliko puta dnevno kada se puta sjeti kćerke – kaže Medina.
Vremešna starica nikada nije išla u školu, jer je kako kaže, radila od ranog detinjstva.
– Nikada se nisam školovala. Brinula sam se za kravu, piliće. Kopala sam zemlju u bašti i nastavila da kopam, svaki dan – rekla je ona.
Sakupljala je pamuk i kukuruz i njegovala mlađu braću i sestre. Kao dijete sjeća se da se igrala sa lutkom koja je bila napravljena od odjeće njenog ujaka. Imala je crvene cipele i bijele čarape koje joj je kupio otac na vašaru. To je bila prva i posljednja lijepa odjeća u njenoj kratkoj mladosti.
– Otac je bio bolestan, a onda se i majka razboljela. I baka je bila bolesna. Ja sam bila najstarija. Kako sam mogla da ih ostavim? – objašnjava zašto se kasno udala za čovjeka iz susjednog sela.
– Nisam ga poznavala. Ali sam ga zavoljela. Šta drugo možeš da radiš kada si u braku? – pita se ona.
Imajući sve u vidu, jasno je zbog čega je ranije izjavljivala da ne pamti nijedan srećan dan u svom životu. Ipak, u razgovoru sa ekipom dokumentarnog filma za koji je govorila sjetila se jednog i to onog kada se konačno uselila u svoj dom nakon povratka iz prinudnog egzila.
– Pitate da li sam imala jedan srećan dan u životu. To je bio dan kada sam prvi put ušla u moju kuću. Bila je vrlo mala, ali to je bio moj dom. Napravila sam je sama. Najbolja kuća na svijetu. Živjela sam tamo 60 godina – rekla je ona.
Njena praunuka dodaje da je njena pra baka miješala zemlju i vodu, dodavala suve štapove, travu i kamenje i na kraju sve ofarbala u bijelo, prenosi Blic.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.