“TO JE TVOJA KĆERKA, IDI PO NJU” Dirljiva ispovijest Amerikanke koja je usvojila djevojčicu sa autizmom iz Srbije

Ovako priča Amerikanka Kejsi Kalvarezi, koja je prije osam godina usvojila dijete iz Srbije, tada petogodišnju Sofiju, djevojčicu sa autizmom.

I sada poslije toliko godina, savladaju je emocije i plače joj se kada se samo sjeti kako su ona i njen suprug Čed postali roditelji maloj Sofiji.

Čeda, doduše, niko više ne zove po imenu. “Tata”, ili kako to Kejsi izgovara “ta-taaa”, oslovila ga je Sofija, i jedino tako ga sada zovu svi članovi porodice Kalvarezi, i to ne samo djeca, pa čak i prijatelji i komšije.

Oktud baš Srbija i kako je sve krenulo, pričamo sa ovom Amerikankom velikog srca.

Prijateljica je usvojila dijete iz Srbije i poslala mi je biografije druge djece koje čekaju da budu usvojena. Rekla mi je da ako znam nekoga ko bi htio da usvoji, da proslijedim, pa da tako pomognemo nekom djetetu. Kada sam pročitala Sofijin opis, čula sam glas koji mi je rekao: “To je tvoja kćerka. Idi po nju”.

Sirotište, hranitelji pa Amerika

Tada je Sofija imala pet godina i već dvije godine bila je kod hranitelja. Prve tri godine života provela je u sirotištu, što je po riječima njene mame Kejsi, veoma loše uticalo na razvoj djevojčice.

Kalvarezi su usvojili Sofiju u aprilu 2010, na njihovu sreću što su uspjeli da dobiju još jedno dijete, nadovezao se veoma frustrirajući period.

– Nismo imali pojma koliko će biti teško, i koliko štete bude načinjeno kada dijete odrasta u sirotištu. Mi nismo znali srpski, ona nije znala engleski. Ona je stalno pričala i pričala, a ja je nisam razumjela. Svuda smo sa sobom nosili riječnike. Sofija nešto kaže, ja ponovim za njom, pa nađem u riječniku, pa ponovim na engleskom. To je trajalo mjesecima, ali upornost se isplatila. Sofija je već do Božića iste godine tečno govorila engleski. I to, učeći da govori, istovremeno je naučila i da čita, već sa pet godina, kada još nije ni poznavala ćirilicu. Sofija je izuzetno pametna – stalno ponavlja ponosna mama Kejsi.

Dodaje da nije zaboravila srpski.

– Imamo mnogo prijatelja Srba, jer je na Floridi, gdje živimo, srpska zajednica velika, pa Sofija priča sa njima. I mi smo naučili mnogo srpskih riječi, i koristimo ih. Kod nas u kući se kaže “idemo”, “laku noć”, “tata”. Sofija nekad samu sebe iznenadi. Kaže: “hoću sladoled”, a onda stane, zamisli se pa kaže: “zašto sam ovo rekla na srpskom?” Onda traži sladoled na engleskom – priča Kejsi.

A na pitanje kako se Sofija uklopila sa sa starijom sestrom i braćom, Kejsi kao iz topa odgovara: kao prava mlađa sestra – izluđuje ih!

– Sofija je veoma bliska sa najstarijom Kirom, koja studira i živi na udaljenosti od dva sata od nas, ali svaki dan se čuju. A braća kao braća, obožavaju je i sve hoće da urade za nju.

Ponosna mama sa oduševljenjem priča o svoj svojoj djeci, pa tako i o Sofiji i nimalo je ne izdvaja. Kejsi ističe koliko je njena najmlađa kćerka dobra i pametna, i vjerovatno ne bi ni pomenula, da je ona drugačija, da mi nismo pitali.

Sofija je osoba sa autizmom, ide u školu za autističnu djecu, i odlično napreduje kada radi u maloj grupi. Svako od osmoro djece u njenom razredu ima svog asistenta, što Sofiji prija, jer voli pažnju i traži pažnju.

Iako je pročitala sve knjige o ovoj temi kojih je mogla da se dokopa, i posjetila gomilu predavanja i radionica, iz razgovora sa Kejsi ipak se čini da smatra kako je uzrok problema u komunikaciji koje su u početku imali sa Sofijom, prije svega to što je odrasla u sirotištu.

Međutim, sada je Sofija već stasala, ima 13 godina, i osjetno je “drma” pubertet.

– Prava je tinejdžerka. Ulazi u pubertet i počinju da joj se sviđaju dječaci. Sada se dešava da, recimo, igramo, pjevamo, vesele smo, a ona odjednom počne da plače i kaže: “Mama, čak ni ne znam zašto sam tužna”. Ja se smijem, kažem: “Imaš 13 godina, to ti je” – smijući se priča Kejsi.

Biološka porodica

Razgovarali smo sa njom i o Sofijinom porijeklu, a priča o biološkoj porodici prilično zbunjuje njenu najmlađu kćerku.

– Ona kaže: “Ti si moja mama i Elza je moja mama.” Elza je bila njena hraniteljka dok je Sofija bila u Srbiji i stalno pita za njih.

Majka je ostavila po rođenju

Sofijina biološka majka rodila ju je kada je imala oko 46, 47 godina. Ona boluje od šizofrenije i odmah po porođaju je ostavila bebu u bolnici. Trenutno je smještena u nekom domu u Beogradu i jako joj je loše. Čak je jedno vrijeme živjela na ulici, objašnjava Kejsi.

Našla je i Sofijne sestre i braću

Međutim, sa majčine strane Sofija ima biološke braću i sestre, koji su sada već odrasli ljudi, u tridesetim godinama.

– Imala sam sve informacije o njima, kako se zovu, kada su im rođendani. Našla sam ih na Fejsbuku, ali dugo nisam bila sigurna da li želim da ih kontaktiram. Onda sam jedan dan svima napisala poruku, da ako je njihova mama ta i ta žena, onda imaju još jednu sestru i da je ona sa nama i da je volimo. Poslala sam i drugim Sofijinim rođacima. Međutim, niko nije odgovorio, a znala sam da su to sigurno oni. Niko!

Prošlo je dvije godine i Kejsi je jednog jutra zatekla gomilu zahtjeva za prijateljstvo i poruka u inboksu. Ispostavilo se da, imajući u vidu da nisu bili prijatelji na Fejsbuku, poruke koje im je slala otišle su u spam sanduče. Tek nakon dvije godine jedan od braće je slučajno vidio Kejsinu poruku i alarmirao ostale.

Biološki braća i sestre žele da upoznaju Sofiju, ali do sada su samo pričali putem video-poziva.

– Govorimo joj da su joj to braća i sestre, kao oni sa kojima živi, ali nju to zbunjuje. Mislim da o njima misli kao o onoj djeci koja su sa njom bili u hraniteljskom sistemu.

Ipak, Sofija stalno priča o Srbiji i želi da dođe, a mama i tata planiraju da joj ispune tu želju.

Važnost “kuće mogućnosti”

Kejsi Kalvarezi trenutno se nalazi u Beogradu, zajedno sa Pem Periš, koja je u Americi sertifikovani trener za obuku hranitelja. One učestvuju u radionici i tribini o hraniteljstvu i podršci djeci koja izađu iz hraniteljskog sistema i potrebno im je da se osamostale.

Centar za socijalnu integraciju djece i mladih “Zvezda”, jedan je od organizatora ovog događaja, a direktorka Tatjana Dražilović govorila je o projektu “Kuće mogućnosti”. U Srbiji postoje dvije takve kuće, u Beogradu i Nišu, i one pružaju podršku mladima, koji punoletstvom gube pravo na hraniteljsku zaštitu.

– “Kuće mogućnosti” postoje već tri godine, i one nisu samo mjesto gdje mladi mogu da jedu i prespavaju, već im se pruža kompletna podrška: finansijska, emotivna, psihološka, edukativna. Nadam se da ćemo iz iskustva naših gošći nešto naučiti, kada uporedimo ove sistemeu Americi i kod nas – rekla je Dražilović.

Tribina je održana u novobeogradskom Centru za brigu o starima, djeci i osobama sa invaliditetom, a direktorka Milka Milovanović Minić istakla je važnost besplatnih programa koje organizuju za ranjive grupe.

– Cilj je dati ljudima šansu. Ovdje je za njih bezbrižno mjesto, a kroz razne radionice, sport i druženja trudimo se da svakom od njih pomognemo da se osjeća kao čovjek – rekla je Milovanović Minić, piše Blic.