Teško je zamisliti svetkovinu dok na vašoj trpezi nema ničega ili preskačete lokve da bi stigli do kućnog praga.
Teško je osjetiti mir u srcu kad znate da ste ostavljeni da preživljavate kako znate i umijete i sami se borite sa prirodom. Još više teško pada borba sa nevidljivim zidovima ravnodušnosti.
Ne postoji ništa loše u radosti, šopingu, kafićima i prazničnim ručkovima. Divno je imati srećnu i zdravu porodicu, okupljati se i slaviti svaki praznik i život.
Problem je u tome što, kao društvo, ne znamo stati i pogledati oko sebe. Ne znamo čuti tišinu onih koji ne govore, jer ih niko ništa i ne pita.
Znate, nismo mi zaboravili ljude koji pate. Jer da bismo ih zaboravili, morali bismo ih prvo primjetiti.
Porodice bez krova nad glavom, oni kojima je javna kuhinja jedini spas, neuređena infrasktrukura, poplavljeni domovi, sistem koji reaguje kad je kasno. Nisu to izolovani slučajevi. To su simptomi šire boljke: društva koje je izgubilo osjećaj zajedništva, ali ne i osjećaj za udobnost.
Vaskrs nas uči da se radujemo životu, da praštamo, da obnavljamo nadu. Ali prava obnova ne dolazi iz punog stomaka i punih stolova. Počinje kada pogledamo preko svog dvorišta i upitamo se kako je komšiji koji je sam, usamljen i siromašan, kako je onima koji nemaju suve cipele.
Jer praznik vrijedi onoliko koliko smo spremni da budemo ljudi. Ne samo kad je sve u redu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu