Kada smo oženili sina, suprug i ja smo riješili da im ustupimo kuću a da za nas dozidamo dvije sobe i kupatilo uz već postojeći objekat. Od prvog dana snaja nije imala nikakvu komunikaciju sa nama, razlog nismo nikada saznali ali je problem što se i sin polako udaljavao. Kad je suprug preminuo, ostala sam sama sa malom penzijom. Sin i snaja su imali problema sa poslom, sa niskim primanjima a u isto vrijeme su školovali dvoje djece – ispričala je baka iz Leksovca za Jugmediju.
– Sin i snaja su se zaduživali, računi za struju i komunalije su samo rasli. „I ja sam se ponudila da podignem kredit da izmire dugovanja. U međuvremenu sam oboljela pa sam sinu dala ovlašćenje da mi podiže penziju. Kako sam mu dala karticu više dinar nisam vidjela a tome ima već desetak godina. Kao kučetu mi unesu hljeb i nešto malo namirnica i ja se snalazim kako znam i umijem.
Ovo je jedna od velikog broja sličnih priča koje su na terenu zabilježile aktivistkinje Udruženja žena „Lav“ iz Pirota i otkrile ih Jugmedii.
Udruženje žena “Lav“ iz Pirota je realizovalo brojne projekte koji se bave problemima ranjivih kategorija stanovništva u koje spadaju ostarjela lica. Članica Udruženja Snežana Manić rekla je da u situaciji kada su roditelji ostavljeni i zaboravljeni od djece i bližnjih, ne postoje riječi koje bi opisale tu patnju.
– Roditelji uglavnom imaju opravdanje za svoju djecu ( besparica, nezaposlenost, školuju djecu, grade kuću…) i nerado govore o bilo kojoj vrsti zanemarivanja i zlostavljanja. Ipak, poslije višemjesečnog istraživanja iskristalisalo se nekoliko problema koji su zajednički za većinu starih: nepostojanje Doma za starije u Pirotu (veliki broj starih lica u gradu se izjasnilo da bi samoću rado zamenili boravkom u domu), neadekvatna zdravstvena zaštita i zbrinjavanje prvenstveno dementnih lica kojih među starima ima mnogo, siromaštvo i besparica su prisutni u većoj mjeri među starima koji žive u selima – rekla je.
Navela je primjer:
– U neformalnim razgovorima sa rođacima, prijateljima, komšijama ipak smo došli do saznanja da je nasilje nad starima prisutno, fizičko u manjoj mjeri dok je ekonomsko poprilično zastupljeno. Možda zvuči nelogično, znajući kolike su penzije i koji broj starih prima minimalni iznos, ali nažalost, sve više je penzionera koji izdržavaju djecu i unučiće. Nekada to rade dobrovoljno ali se dešava i da im novac uzimaju prisilom.
Na ovim prostorima je uvriježeno mišljenje da je roditelj „dužan“ da brine o djeci dok je živ. Sa druge strane, djeca roditeljima ništa ne duguju jer, i oni su već roditelji te moraju da brinu o svojoj djeci. Nismo zabilježili nijednu ličnu priču o fizičkom nasilju ali su sagovornici navodili primjere gdje su unuci tukli djedu i babu da im daju pare za telefon, da je sin fizički maltretirao oca da mu prepiše imanje, da sin i snaja vezuju dementnu staricu i tuku je jer „ne sluša“….”.
Kako je navela, sarije osobe uglavnom osjećaju stid i sramotu da priznaju da ih zlostavlja neko kome vjeruju.
– One se plaše osvete ili kazne, zabrinute su za svoju budućnost – ko će o njima brinuti ako prijave? Za njih je nasilje koje trpe ‚porodična tajna‘. Najčešće starije osobe nisu svjesne toga koja su njihova prava po zakonu i koje su to institucije koje im mogu pomoći. Zbog toga je važno da starija osoba ima pristup informacijama na osnovu kojih može da donose odluke i da ima na umu raspoložive vrste pomoći u zajednici. Ovo može uključiti podršku i pomoć članova porodice ili prijatelja, zdravstvenih službi, socijalnih službi, policije, pravnika ili članova vjerskih zajednica. Međutim, svjedoci smo da sistem još uvijek ne funkcioniše na efikasan način i da je to razlog više što stara lica ne prijavljuju nasilje – piše Jugmedia.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.