Jedna takva priča je život Leskovčanke Mine Julardžije, djevojke koja je godinama živjela sa smrtonosnom bolešću, a danas u sebi nosi novi život život za koji je mislila da ga nikada neće dočekati.
Mina danas ima samo 23 godine, ali iza nje su decenije borbe, straha i neizvjesnosti. Još kao beba, sa godinu i po dana, dobila je dijagnozu cistične fibroze – rijetkog, nasljednog, neizlječivog oboljenja koje prvenstveno pogađa pluća, a zatim i druge organe. Dok su druga deca trčala po dvorištima, Mina Julardžija je dane provodila u bolničkim sobama, vezana za terapije, inhalacije, lijekove i medicinske aparate.
Moje djetinjstvo bilo je ispunjeno bolnicama, injekcijama, inhalacijama… a opet sam ga krila od drugih – pričala je Mina u jednom intervjuu. – Izgledala sam zdravo, pa niko nije ni slutio da sam bolesna. To mi je pomoglo da imam normalno djetinjstvo koliko god je bilo moguće, ali bolest je uvijek bila tu, kao sjenka koja te prati – rekla je ona.
I dok su njeni vršnjaci brinuli o ispitima i ljubavnim problemima, Mina je imala drugačije misli. U jednom trenutku, dok joj se zdravstveno stanje naglo pogoršavalo, čak je, kako priznaje, razmišljala o svom spomeniku. Sa dvadeset godina shvatila sam koliko sam bolesna. Gledala sam se u ogledalo i više nisam vidjela djevojku koja se smije. Vidjela sam pacijenta koji nema puno vremena – rekla je ona.
Prognoze za osobe sa cističnom fibrozom su surove – životni vijek je bio ograničen na svega 25 godina. I dok je Mina brojala dane, doktori su joj predlagali transplantaciju pluća.
Jedan lijek, jedan dan, novi život
A onda se desio 10. decembar 2021. godine.
Mina je ležala u bolnici, iscrpljena, na ivici snaga. Lijek koji je mogao da joj promeni život – „trikafta“ – bio je previše skup da bi ga sama kupila. Cijena mesečne terapije iznosila je čak 20.000 evra. Ali tog decembra dogodilo se nešto što ni sama nije mogla da zamisli.U bolničku sobu su ušli doktori i rekli mi da je RFZO odlučio da baš ja dobijem lijek. U tom trenutku sam jedva disala, jedva pričala… a oni mi kažu da ću živjeti. Nisam mogla da vjerujem – prisjetila se Mina.
Prvi put je „trikaftu“ popila 22. decembra 2021. godine. Bio je to trenutak koji joj je bukvalno produžio život. Za razliku od starih terapija koje su liječile samo posljedice, ovaj lijek je djelovao na sam uzrok bolesti, na mutirani gen. Pila ga je na svakih 12 sati i znaće da će ga piti zauvijek. Ali to joj nije teško palo. Onog trenutka kada sam dobila lijek, pružena mi je prilika da razmišljam o garderobi, a ne o kovčegu i sahrani – rekla je iskreno.
Sa svakom tabletom, Mina je počela da dobija ne samo snagu, već i nešto mnogo važnije – nadu. Nadu da će jednog dana živjeti kao svi njeni vršnjaci. Nadu da će moći da planira budućnost. Nadu da će imati pravo na snove.
Život poslije smrti
I tako je Mina počela da živi život koji je nekada izgledao nedostižno. Učila je da ponovo hoda bez umora, da diše bez bola, da sanja bez straha. Nije najstrašnije biti bolestan – jgovorila je. „Najstrašnije je ne iskoristiti ono što ti se desi, ne pretvoriti ga u nešto korisno, nešto što će pomoći drugim ljudima.“
Počela je da se bavi marketingom, da se pojavljuje na društvenim mrežama, da piše o svom iskustvu, motiviše druge. Ljudi su je pratili, slali poruke podrške, a jedan komentar joj je ostao posebno urezan:
„Nevjerovatno da jedan lijek, jedna tabletica, od invalida napravi super ženu.“
I bila je u pravu. Od djevojke koja je brojala dane, Mina je postala simbol snage, istrajnosti i vjere u čuda.
Četvrti mjesec trudnoće – čudo koje raste u njoj
A onda je, prije nekoliko dana, na svom Instagramu objavila vijest koja je mnoge rasplakala – Mina je trudna. Još uvijek nisam kompetentna da vam pričam o trudnoći jer sam tek na početku, u četvrtom mjesecu, a ispred mene je još dug put -napisala je. „Ali po mom entuzijazmu i vjeri, rekla bih da ću sve to iznijeti najlaganije, onako kako sam navikla.“
Za nekoga ko je pre nekoliko godina ležao u bolničkoj postelji i pitao se da li će dočekati sljedeći rođendan, vijest da nosi novi život zvuči kao scenario za film. Za Minu, to je ostvarenje sna za koji je mislila da joj nikada neće biti dostupan. Prije samo nekoliko godina, pojam trudnoće, pa još i moje bebe, za mene je bio kao daleki san. Nešto lijepo, ali nedostižno. Kao da nije za mene. A onda se dogodi život. Dogodi se čudo – napisala je.
Njeno tijelo, koje je prošlo kroz operacije, inhalacije, terapije i bezbroj bolničkih noći, sada je dom jednoj novoj, nežnoj, upornoj, maloj duši. I svaki put kada osjeti promjene koje trudnoća donosi, Mina se podsjeća da je čuda moguće dočekati.
Poruka svima: Nemoguće ne postoji
Mina ne piše o mučninama, hormonima, kilaži. Ona piše o snovima. O vejri. O zahvalnosti.
„Neka ova slika bude podsetnik meni, ali i vama – da nemoguće ne postoji. Da snovi ponekad rastu sporo, tiho, neprimjetno… ali da rastu. Da su čuda stvarna. I da nikada, nikada ne smijete da odustanete.“
U svijetu gdje se često zaboravlja na male pobjede, Mina nas podsjeća da svako jutro može donijeti novo čudo. Da se život može promijeniti u jednom danu, u jednoj bolničkoj sobi, u jednom rezultatu analize.
I da možda već sutra živimo ono za šta smo se danas borili.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.