Ta distanca rijetko kada nastaje naglo. Češće se gradi godinama, iz hiljada sitnih trenutaka u kojima su shvatali da uteha znači slabost, da su njihove potrebe „previše“, a da ljubav treba zaslužiti.
Evo 10 iskustava iz djetinjstva koja ostavljaju nevidljive ožiljke i često objašnjavaju zašto se odrasla djeca povlače od svojih roditelja.
Njihova osjećanja su doživljavana kao mana
Tuga je bila „drama“, bes je značio da su „teški“, strah je bio „slabost“. Djeca su naučila da priguše svoja prava osjećanja i da pokažu samo ona koja neće izazvati nevolju. Kao odrasli, i dalje osjećaju da moraju da igraju ulogu. Distanca im daje slobodu da prestanu da glume.
Ljubav je bila uslovljena
Petice su donosile zagrljaj, poslušnost je značila prihvatanje, a za razočaranje kazna je bila povlačenje ljubavi. Naučili su da je naklonost rijetka i uslovna. Danas znaju da u toj „igri“ nikada nisu mogli da pobjede, pa distanca znači odustajanje od nemoguće trke.
Nosili su teret odraslih na dječjim leđima
Očeva zavisnost, majčina depresija, problemi sa novcem – sve ono što djeca nisu smjela da znaju, oni su živeli. Bili su mali terapeuti, posrednici, utjeha. Ta ukradena nevinost se ne vraća. Kao odrasli, i dalje osećaju taj teret, a distanca je jedini način da ga skinu.
Privatnost je značila izdaju
Vrata su morala biti otvorena, dnevnici su čitani, razgovori nadgledani. Naučili su da granice ne postoje, a da je svaka njihova misao „porodična svojina“. I danas se u blizini roditelja osjećaju ogoljeno. Distanca je njihova prva brava na vratima.
Postojali su samo kroz poređenje
„Pametniji od brata, ali lenjiji od rođake.“ Vrednost im je stalno mjerena u odnosu na druge. Nikada nisu bili dovoljno „oni sami“. Odrasli su verujući da su vječito nedovoljni. Distanca znači kraj takmičenja u koje nikada nisu ni želeli da uđu.
Njihova realnost je stalno osporavana
„To se nije desilo.“ „Pretjeruješ.“ „Izmišljaš.“ Roditelji nisu mogli da podnesu istinu, pa su djecu učili da sumnjaju u sopstvena sjećanja. Ta psihološka igra ih je zbunjivala i slabila. Distanca je način da povjeruju svom umu i svom iskustvu.
Izvinjavali su se što osjećaju
„Izvini što plačem.“ „Izvini što mi treba pomoć.“ Deca su naučila da je njihova bol smetnja, dok su roditelji opravdavali sopstvenu surovost „stresom“ ili „tradicijom“. Danas znaju da ne treba da se izvinjavaju za svoje postojanje. Distanca briše tu krivicu.
Njihovi uspjesi nikada nisu bili samo njihovi
Svaka diploma i svaka nagrada bila je „porodična zasluga“. Ali svaki neuspjeh bio je isključivo njihov. Naučili su da njihova dostignuća služe za tuđe priznanje. Distanca im vraća pravo da ponosno kažu: „Ovo je moj život.“
Slika je bila važnija od stvarnosti
Savršene fotografije, srećne praznične čestitke i porodični postovi skrivali su istinu. Autentičnost je bila opasna, ćutanje je bilo „ljubav“. Ta predstava ih je iscrpljivala. Distanca im dozvoljava da konačno budu iskreni – makar samo sa sobom, prenosi Eklinika.telegraf.
Njihov bol nikada nije bio dovoljno važan
Uvijek je neko imao „teže“, oni su morali biti „zahvalni“, a njihova patnja umanjivana. Naučili su da i sami potcjenjuju svoje rane. Distanca ih uči da i njihov bol vredi – i da i oni zaslužuju brigu.
Ne propustite vrijeme koje imate
Odrasli koji se udaljavaju od roditelja ne rade to da bi ih kaznili. Oni to rade da bi zaštitili dijete koje i dalje živi u njima – dijete koje nije imalo zaštitu kad je bila najpotrebnija.
Distanca nije hladnoća. Distanca je granica. A granice su ponekad jedini način da konačno počnemo da živimo svoj život.
Ipak, važno je sjetiti se da roditelji neće živjeti zauvijek. Ako osjećate da sami ne možete da prevaziđete bol i traume iz detinjstva, potražite pomoć stručnjaka. Razgovor sa psihoterapeutom može biti put do pomirenja sa prošlošću – jer kasnije, kada roditelja više ne bude, griža savjesti može postati još jedan teret koji je teško nositi.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.